Na lijepom zelenom Vrbasu

Već 1945. godine bilo je govora o tome da je za jedan grad kao što je Banjaluka neophodna plaža.

Te godine ništa nije učinjeno, ali sljedeće, 1946. godine, pitanje plaže opet se postavilo na dnevni red. Zatim dolazi 1947. godina, kada je, između ostalog, diskutovano o tome da za jedan grad “kao što je Banjaluka” plaža veoma potrebna. Takođe, 1948. godine, pitanje plaže bilo je pokrenuto na sastancima i konferencijama, a 1949. godine, svi su se složili u tome da jedan grad “kao što je Banjaluka” mora je imat!

Tokom 1950. godine, svi su smatrali da je potrebna plaža, a 1951. godine nije više bilo nijednog živog stanovnika Banjaluke koji nije bio ubjeđen u to da jedan grad “kao što je Banjaluka” mora imati bar jednu plažu. 1952. godine konstatovano je da plaža zaista treba i da bi bilo najbolje da se ona napravi na obali rijeke Vrbas.

Zatim je 1953. godine konačno primljen prijedlog da se plaža napravi baš na obali pomenute rijeke. 1954. godine, izneseno je mišljenje da plaža treba u prvom redu da bude namjenjena za kupače. 1955. godine, to je mišljenje prošireno i na one koji žele da se sunčaju te je zaključeno da će se građani na plaži moći i sunčati. 1956. godine podvučeno je da jedan grad “kao što je Banjaluka”, grad koji se sve više razvija i širi, mora imati svoju plažu i da bi najbolje bilo da se izabere jedan “odbor za plažu”.

Takođe je podvučeno da plaža treba da bude odmah uz rijeku, a ne u centru grada ili na Starčevici. 1957. godine primjećeno je da gradu “kao što je Banjaluka” ne bi bilo mnogo ni dvije plaže, ali je riješeno da se za prvo vrijeme napravi samo jedna plaža.

1958. godine bilo je govora o tome da na plaži apsolutno treba da bude sitnog pjeska, na kojem bi se građani mogli ispružiti za vrijeme sunčanja. Riješeno je da se u tom slučaju formira jedan odbor za pjesak.

1959. godine izneseni su podaci da grad Banjaluka ima 50.000 stanovnika i da mu, kao takvom, treba ne jedna, nego tri plaže, ali je riješeno da se “za prvo vrijeme” napravi samo jedna.

Početkom 1960. došlo je do fuzije poluodbora za dovlačenje kamenja i odbora za pjesak u jedan odbor, upravo više kao poluodbor, koji je stvarno imao kompetencije pravog odbora. Komisija za tucanik spojila se sa komisijom za glatki kamen, dok je komisija za sitni pjesak rasformirana.

Početkom ljeta opet se stalo diskutovati o plaži i konstatovano da jedan grad “kao što je Banjaluka” ne može bez plaže. Ali sasvim iznenada, iskrsle su nove poteškoće. Naime, jedni su bili za to da se plaža nazove Banjolučka, a drugi Banjalučka. Stoga je predloženo da se reaktivira poluodbor iz 1956. godine, s tim što je sada prerastao u odbor za ime plaže.

Već prema tome kojem jezičkom području grada pripadaju, građani su se podijelili ni okavce i akavce.

I dok traju diskusije oko toga, komisija za pjesak i poluodbor za glatki kamen ne rade uopšte ništa, a tri člana bivšeg odbora za lokaciju već su umrla tokom ovih 15 godina, koliko je vremena proteklo od prvih diskusija o tome da grad “kao što je Banjaluka” treba da ima plažu.

Vlado Dijak (Krajiške novine, List socijalističkog saveza radnog naroda srezova Banjaluka i Prijedor, 1960. godine)

 Izvor: Press RS