Banjalučka živa enciklopedija: Alija Mahmutović Ale je dobra duša Banjeluke

Ponekad, samo ponekad u tijelo čovjeka uđe anđeo. I ozari dobrotom svijet po kojem hoda. Banjaluka ima sreću da ima takvog sugrađanina, Aliju Mahmutovića Alu. Čovjeka, koji već decenijama svojim malim, dobrim djelima unosi radost u živote ljudi oko sebe.

Ale je zbog toga duša grada na Vrbasu. Kojeg beskrajno voli. Kao što voli dobre ljude, svoju rijeku, golubove…

Ni činjenica da je na početku Drugog svjetskog rata rođen s autizmom, pa samim i živio s činjenicom da se u vremenu kada je odrastao takvo što obilježavalo ružnim predznacima, za većinu njegovih sugrađana nije bila nešto nad čim se okretala glava.

Jer, Ale je živa enciklopedija koja pamti nevjerojatne podatke. Kako o Banjaluci tako i svijetu u kojem živi.

I bez problema će vam i danas, iako gazi osmu deceniju života, navesti kojeg datuma se desila avionska nesreća iznad Zagreba. Koliko je putnika bilo u avionu. Jednako kao što pamti i tešku željezničku nesreću u Banjaluci iz pedesetih godina prošlog vijeka i sve vezano za banjalučki katastrofalni zemljotres iz 1969. godine.

Dijeli sve što ima

O Ali su se u životu brinuli majka, učesnica Narodno oslobodilačkog rata, potom sestra. Danas su obje mrtve, ali Banjalučani nastoje, koliko mogu da mu pruže i ljubav i pažnju.

A, Ale je višestruko vraća. I ono malo što ima nesebično dijeli s onima koji imaju manje. Pa nam priča kako je spreman ljudima dati novac za štrucu kruha. I kupiti kruh za sebe pa ga podijeliti s golubovima koje svakoga dana hrani. I svojom konzervom ribe za doručak nahraniti mace, beskućnice…

Dok je bio mlađi Ale je imao i još jednu strast, specifičnu za Banjuluku. Građenje malih kamenih ostrva u Vrbasu. Njegovo ostrvo sada polako nestaje. I kaže da mu je želja da se ponovo sagradi. I da na njemu stave spomen ploču za “sve one pale na rijekama”.

Jer mnogo je Banjalučana koji su smrt u virovima Vrbasa izbjegli zahvaljujući upravo njemu, njegovoj spremnosti da za njima skoči u vodu.

Dobrotu ljudi Ale nagrađuje i na još jedan način. Uz konstataciju da voli i pamti dobre ljude, Ale ih ispraća i na njihov posljednji put. I zato i kada nikoga osim sveštenika ili imama ne bi na sahrani i dženazi bilo, dok je živ Ale će se od njih oprostiti.

Svu tu dobrotu grupa građanskih aktivista i te kako je prepoznala. I pokrenula akciju da se Aliji Mahmutoviću Ali, duši ovog grada dodijeli aprilska nagrada grada Banjaluke.

Samo u nekoliko dana na inicijativu za potpisivanja peticije kako bi Ali bio dodijeljen “Ključ Grada Banjaluka” sa poveljom “Počasni građanin grada Banjaluke” odazvao se veliki broj njegovih sugrađana.

Vesna Malešević koja je dio svog vremena odlučila izdvojiti kako bi pomogla u prikupljanju potpisa ističe da je zadovoljna odazivom građana koji su spremni podržati ovu akciju.

“Iako statutom Grada Banjaluka nije precizirano koliko je potpisa potrebno predati uz prijedlog nadamo se da će ovo što smo prikupili do danas kada je ističe rok za predaju kandidatura za nagradu biti i više nego dovoljno da potkrijepi vjerodostojnost inicijative”, dodaje Malešević.

Ostao bez naknade

Kasim Berberović, koji Alu poznaje cijeli život i koji se, u skladu sa svojim mogućnostima, danas o njemu brine ističe da bi ta nagrada bila istinska potvrda da ljudi oko sebe prepoznaju čistu dobrotu.

“I bio bih zbog toga sretan ne samo Ale, nego i ljudi koje je oko sebe usrećio, njegovi golubovi, mace…”, kaže Berberović.

Bez mnogo riječi svoju podršku, uz konstataciju da je Ale zaslužio da dobije nagradu počasnog građanina Banjaluke, daju i znatno mlađi stanovnici grada na Vrbasu.

A ako gradske vlasti poslušaju “glas naroda”, bit će to i makar mala satisfakcija za činjenicu da su mu uskratili i jedino pravo koje je imao, novčanu naknadu od 80 KM mjesečno, kao civilnoj žrtvi Drugog svjetskog rata.

Izvor: Agencije