KKN: “Zabluda je da muzika može nešto da promijeni”

Beogradski bend Kanda Kodža i Nebojša se suprostavljaju raznim problemima koji su naše društvo učinili maglovitim, izbjegavajući mainstream svijet koji je po njima pun trivijalnih shvatanja i banalnih parola.

KKN formiran je 1991. godine. Do sad su izdali šest albuma, ali svaki je na svoj način unikat zbog čestih promjena u sastavu koje sa sobom donose i novi zvuk.

Članovi benda, s posljednjim albumom “Manifest”, kažu da su zvuk prilagodili sebi, to jeste da numere koje se nalaze na ovom izdanju odražavaju njih. Povodom Jelen Top 10 turneje, porazgovarali smo s vokalom Oliverom Nektarijevićem i gitaristom Nenadom Pejovićem o novom albumu, ali i njihovom pogledu na muziku i na njihov bend.

Od posljednjeg albuma prošlo je nešto više od godinu dana. Kakve su reakcije publike?

– Oliver: Godinu dana je neki minimum da bi se dobile prave reakcije. Moje iskustvo još od 12. godine je bilo da one prave stvari otkriješ kasnije i duže ih nosiš sa sobom. Mislim da treba više od godinu dana da album legne ljudima. Ali i to je individualno, kako kome, neko odmah ukapira, nekome treba više vremena.

– Nenad: Ima smisla da se objavljuju albumi, iako je neko drugo vrijeme došlo u odnosu na ono vrijeme klasičnog rocka kada su bili Stonsi. Mislim da ta era albuma traje i dalje i da nisu u pravu ovi što smatraju da je došao kraj tog formata. Mi objavljujemo u principu svake tri godine, tako da ćemo vjerovatno tako i nastaviti.

Čini nam se da ste pomalo i zvuk promijenili u odnosu na ranije albume?

– Između ova posljednja dva albuma promijenila nam se postava. Mi smo između albuma “Deveti život” i “Manifest” nastupali kao sekstet, imali smo na trubi Zerkmana iz “Discipline kičme”. Ali u jednom trenutku pred samo snimanje albuma razišli smo se sa Zerkmanom i sa Nikolom koji je pored mene svirao gitaru i onda je došao Janko, tako da nam se u tom smislu zvuk, na nekom ličnom planu, prilagodio nama. Pošto smo autorski bend, sva muzika koja iz nas izlazi, uključujući i tekstove, direktno odražava nas. Čim se desi promjena to svi osjete u zvuku.

Da li mislite da muzika može uticati na današnju društvenu situaciju?

– Na širu društvenu situaciju sigurno ne može da utiče. Zabluda je da muzika može nešto konkretno da promijeni, neki vid nepravde koji je inherentan u ljudskom rodu. Ali može da utiče na svijest nekog pojedinca koji onda može, nadahnut muzikom, da nešto oko sebe promijeni.

Kako opisujete našu alternativnu scenu?

– Alternativna kultura, ili pod kultura, je zdravi dio tih kulturnih struja na ovom podneblju, pošto ova takozvana mainstream kultura, kad već postane mainstream, ona mora nužno da podiđe raznim banalnostima, od nacionalizma do lažnog anti-globalizma. I jedno i drugo je banalno i besmisleno. Ali da bi došlo do velikog broja ljudi mora da podiđe tim nekim trivialnim shvatanjima opštih tokova, što se tiče svijesti ovdje kod nas. Tako da je bolje biti u toj nekoj alternativi, mada svi ovi bendovi se i dalje vode kao alternativni, a sviraju po 20 godina i duže. U nekom normalnom stanju stvari to bi odavno bio mainstream. Mi smo uspjeli da postanemo mainstream do neke mjere. Ali nećemo da idemo do kraja u te glupe, banalne parole.

– Oliver: Mainstream smo tamo gdje treba, a tamo gdje ne treba nismo. Alternativna scena najbolje funkcioniše, bar što se nas tiče. Posebno kad je rock'n'roll u pitanju i neke forme koje nas zanimaju. Sve to najbolje funkcioniše zato što je to neka prečica između duše i realizacije. Kultura je loša samo zahvaljujući ekonomiji. Inače tu ima potencijala, ima šta da se kaže. Ti kad pogledaš bilo koji film koji je snimljen ovdje, a da nije “low budget”, pomisliš: “Čovječe, šta je ovo?” Tu nešto fali, a to je nešto materijalno.

Da li se smatrate rokerima s tim da su različite vrste muzike prisutne u vašim pjesmama?

– Reggae je rock'n'roll. Kingston je hvatao talase s juga Amerike i samo su slušali funk, soul i sve se to osjeća u reggae-u. Marli se ložio da je prvi crni roker, kao i Hendrix. Tako i mi (smijeh). Mi ne znamo gdje živimo, a kamo li na koji smjer muzike se ložimo (smijeh). U glavnom rock'n'roll je to.