Profesor Tihomir Levajac: “Odlazi najljepše drvo u gradu”

Stari hrast, jedan od simbola grada na Vrbasu, u zadnjih nekoliko godina izgubio je svoju impresivnu krošnju. Njegovo lišće davno je opalo, a prošle sedmice po odluci Gradske uprave počelo je i njegovo rušenje.

Star više od 200. godina, Stari hrast je zajedno sa građanima Banjaluke preživio razne teške trenutke, te dočekao i ispratio mnoge znamenite ljude. Međutim, odluke lokalnih vlasti su ga dovele do uništenja, a to je samo jedan u nizu primjera da se Banjaluka otuđila od prirode i da je nekadašnji grad zelenila postao grad betona i asfalta.

Kao osvrt na cjelokupnu situaciju, porazgovarali smo sa profesorom Tihomirom Levajcem, (autorom knjige ”Oproštajno pismo Starog hrasta”), o sudbini ovog drveta i kako se ona odražava i na život u gradu na Vrbasu.

Zanima nas šta vi mislite o Starom hrastu o kojem se ovih dana toliko priča?

Mislim da je on bio simbol ovog grada.

Na osnovu čega tako mislite?

Na osnovu toga što je svojim dimenzijama, koje su imale tendenciju da budu statične, iskakao iz svoje okoline. Što je pola grada pored njega prolazilo, u njegoj hladovini se odmaralo, u njegovoj ljepoti uživalo. Što je bio najstarije drvo u gradu – preko dva vijeka.

A koliko je još mogao da živi?

Ovaj hrast je lužnjak, a nauka tvrdi da lužnjaci mogu da žive od 700 do 900 godina. Ako je to istina, onda sami izračunajte, ne koliko su mu godina uzeli, ili decenija, već vijekova.

Šta mislite zašto se osušio? Koga vi krivite?

Ja nisam tužilac, ne krivim nikoga, a pretpostavljam da znam zašto se osušio. Od ljudske nebrige, pohlepe, nezaježljivosti.

U njegovoj blizini pravljene su velike zgrade sa podzemnim garažama, a svi znaju da je tu teren podvodan. Neposredno iza hrasta, preko puta današnje Osnovne škole ”Rakovski”, bile su bare i tako se zvale – Bare. I kad su te podzemne garaže pravili, danima su radile pumpe koje su crpile vodu koja je nadolazila. Pošto je hrast bio u blizini, na svom prirodnom staništu, pošto on na dva svijeta živi i na ovom i na onom, koliko ga ima nad zemljom, toliko ga ima pod zemljom, pumpe su mu prekinule dotok vode, pa je naglo počeo da se suši. Prošle godine je bio olistao, ali poslije mjesec dana lišće je počelo da dobija bakarnu boju. Pokušali su da ga spasu, nalivali ga vodom, prihranjivali, ali kasno Marko na Kosovo stiže.

Ove godine nije ni olistao.

Pored toga, sve su oko njega i pored njega asfaltirali, ostavili mu zemljice koliko u cipelu može stati, a ispod njegove krošnje pet kandelabera su postavili i to sa podzemnom vodom, a to nisu mogli učiniti a da mu ne oštete korijenje.

Da li se to moglo spriječiti?

Naravno da se moglo. Da se investitor, izvođač radova, ne znam ko, obratio Zavodu za zaštitu spomenika, pa da Zavod propiše koje se predradnje moraju preduzeti da ne bi došlo do ovoga do čega je došlo.

Zašto da se obrate Zavodu?

Zato što je Stari hrast, kao poseban izdanak prirode, bio zaštićen.

Iz Zavoda kažu da hrast nije bio zaštićen?

To je priča za djecu koja idu u predškolsku ustanovu zvanu ”Bambi” u Novoj Varoši.

Jeste li sigurni u to?

Jesam. Dva-tri čovjeka su mi pričali da su svojim očima čitali odluku Zavoda o zaštiti hrasta, odluku koja je donesena sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog vijeka.

Ispada da sada niko nije kriv.

Tako nekako. Čim odluke nema, niko zakonski ne može odgovarati.

Jeste li bili prisutni kada su ga prije neki dan rušili?

Jesam, prijatelji su mi javili da se ruši, pa sam otišao da vidim kako to izgleda.

Kako je izgledalo?

Kao kakav performans. Zatvoren saobraćaj, dizalice, motorke, ljudi u zraku, u korpama, radnici koji grane krešu, vozila za premiještanje vozila, kamioni za transport i mnogo radoznalog svijeta, koji su fotoaparatima i mobilnim telefonima snimali, nijemi, tužni.

A kako ne bi bili tužni! Odlazi najljepše drvo u gradu, sa najbogatijom krošnjom, a zna se da je lišće najbolji skupljač prašine u urbanoj zoni, najbolji amortizer buke, da ne govorimo o proizvodnji kiseonika, o ljepoti, o estetskom doživljaju.

Građani su tužni ne samo što se drveće siječe, već što se i zelene površine uništavaju?

S pravom, mada treba imati na umu da je svaki grad na svijetu, pa i ovaj, negacija prirode. Jer, da bi se put asfaltirao, trotoar popločao, zgrada napravila, mora trava da se prekrije, drvo posječe, međa ukloni i slično. Međutim, tu treba imati mjeru. Ako je priroda ovom gradu darovala ovakvu vegetaciju, ova ustalasala brda oko grada, ovaj zeleni Vrbas, ove obale, ove boje, ako su naši preci sve to sačuvali, ne zaboravimo, nekad se pjevalo “S ove strane i s one Vrabasa, s ove smilje, a s one bosilje”, ko sad ima pravo da to preko noći uništi?

Ko pravi regulacioni plan? Koji organ u Gradskoj upravi to dozvoljava? Koja demokratija? Pazite ovo: poslije zemljotresa, kada je itekako jednoumlje vladalo, pravljeni su Borik, Starčevica, Nova Varoš. Kako? Imate zgradu, pa iza nje zelenu površinu, pa drveće, pa dječije igrališe, pa parking, a pogledajte kako danas izgleda novi Borik, od zgrade Vlade prema Banjalučkom polju. Sve u betonu. Nema drveta, nema zelene površine, nema mjesta da se gomila pijeska prospe da se djeca igraju. Krajnji izraz ekološkog beščašća i urbanog primitivizma.

Šta vi preporučujete?

Ovaj grad će na niske grane pasti ako ne bude živio u skladu sa prirodom, sa tom beskrajnom, čednom ljepotom i ako ne prestane da pljačka tu Božiju ekonomiju. Zašto? Zato što je čovjek dio prirode. Priroda je pouzdan čovjekov prijatelj, ali se on neprijateljski prema njoj odnosi.

Priroda ne može sama sebe da uništi, ako to čovjek ne učini.

Meni se čini da ste sve to rekli u knjizi ”Oproštajno pismo Starog hrasta”?

Jesam, i još mnogo toga.

Zašto ste knjizi dali naslov ”Oproštajno pismo”?

Zato što sam priču o Starom hrastu zamislio u obliku pisma koje hrast na umoru meni piše.

O čemu vam piše?

Piše o prošlosti Banjaluke, o istorijskim događajima kojih se sjeća, o znamenitim ljudima prošlosti, bez kojih ovaj grad ne bi bio to što jeste.

Meni nije poznato da je u našoj književnosti hrast pričao hroniku jednog grada.

Ni meni.

Otkud vam tako originalna ideja?

Pa nije nešto originalna.

To je svako mogao uraditi samo da se sjetio.