Problemi jednog tinejdžera

Piše: Anja Vukojčić

“Ne! Zar opet?! Ovo nikada neće prestati, svaki dan po stotinu novih bubuljica!”, razmišljam, nervozno gledajući se u ogledalo. Opet mi je na vrhu nosa bubuljica.

Gledam da se iskradem do ogledala da je nekako uklonim, ali me prati majčin prijeteći pogled “NE DIRAJ PRLJAVIM PRSTIMA LICE!” koliko puta sam to čula? Ok, šta je tu je, sreća, pa mi ženske imamo gomilu kozmetičkih preparata da zamaskiramo sve što želimo i možemo. Kako samo žalim djevojke koje izgledaju kao da su krenule na vojnu vježbu, bez korektora i kremica, pa zar ne znaju koji je vijek!?

Brzinski obuvam patike i grabim torbu, zaboravivši ključeve. Sigurno mi ih je moja mala sestra, po ko zna koji put uzela, da sa njima zaključa babarogu, vuka ili ko zna koga više ne. Ugledam ih (ipak!) na krevetu. “Zaboga, šta ključevi traže na krevetu?! Mah.. nije ni bitno, ionako kasnim, neću stići vidjeti NJEGA prije nego što zvoni”, mrmljam sebi u bradu.

Na samu pomisao tih plavih očiju i biserno bijelog osmjeha, zavrti mi se u glavi. Leptirići u stomaku, ma kakvi leptirići? To su zmajevi koji bljuju vatru i oduzimaju mi sve moje sposobnosti, petljanje jezikom, zaplitanje nogama, semafor u licu. Strašno.

Znam, sve znam, u pubertetu sam, hormoni vode svoju politiku, a ja ih jedva kontrolišem.

Najviše se trudim, da se glupavo i histerično ne kezim “slatkišima“ u lice, a onda poslije toga me uhvati napad panike, plača, ne znam da li je to zbog njih, neuzvraćene ljubavi, kontrolnog iz matematike, mojih bubuljica, rata između Directionera i Beliebera, gladne djece širom svijeta ili možda zato što mi je danas dan baš BLJAK!

Čudna stvar je taj pubertet… radi njega nosam ovu “crvenu stvar” prekrivenu puderom na nosu, ispuštam čudne krike i crvenim kao ljuta papričica pred g-dinom Veličanstvenim, svađam se sa drugaricom i kad postoji i ne postoji problem, a odmah poslije toga grlimo se i ljubimo kao da ništa nije bilo, a tek nastavnici, roditelji… Ne prepoznajem više samu sebe!

Čula sam priče o ljudima za koje kažu da su cijeli život u pubertetu, kako li je tek njima?Iskreno se nadam da taj slučaj neće mene snaći, ne bih ja to izdržala.

Sa slušalicama u ušima i mojom omiljenom muzikom stižem pred školu. U malenoj grupici stoje moje prijateljice. Tračaju, kao i uvijek. Moja najbolja prijateljica mi dotrčava i govori kako su upravo saznale da NEMA kontrolnog iz matematike, nastavnica je bolesna! Žao mi je zbog nje, ali za nas je to SUPER! Toliko su bile uzbuđene (zajedno sa mnom) da nisu ni primjetile ni moje bubuljice, ni podočnjake… hmm… Možda i nije sve tako crno?! Možda postoji i ona dobra strana, a ne samo ona loša koju ja stalno vidim! Ovo je samo početak jednoga DOBROG dana. A šta će biti sutra? Ma previše je da razmišljam toliko u naprijed.

Ohh, i g-din Veličanstveni je tu! O, neee kontroliši se, ne opet taj glupavi osmjeh…

(Ovaj tekst je nastao kao rezultat rada učenika/ce koji je pohađao/la obuku iz online novinarstva u organizaciji portala Banjaluka.com u okviru projekta “Pišem kao što živim”.)