Jedna lijepa priča o čovjeku kojeg su Banjalučani zvali Tata

Na FB stranici Stara Banjaluka pronašli smo jednu lijepu priču, iz pera G. Dakića, o banjalučkoj bokserskoj legendi- Sredoji Zekanoviću.

Pročitajte je s uživanjem.

Zekanović je rođen 5. jula 1937. godine u Vlasenici. U Banjaluku je došao kao siroče. Učestvovao je 1960. godine u formiranju Bokserskog kluba „Slavija“. Bio je trener, direktor i predsjednik ovog kluba. Učestvovao je u stvaranju i postizanju najboljih rezultata sarajevskog Bokserskog kluba „Željezničar“.

Njegovim dolaskom „Slavija“ je prerasla iz bokserske sekcije „Čajaveca“ u klub sa svjetskim renomeom. Sredoja nikad u životu nije navukao rukavice i ušao u ring, ali je o boksu znao više od svih onih koje je godinama trenirao. Zekanović je stvorio jednog evropskog i jednog olimpijskog šampiona: Marijana Beneša i Antona Josipovića. Oba šampiona su ga zvali „tata“.

Dobitnik je mnogih bokserskih, domaćih i evropskih priznanja i odlikovanja. Dobio je zlatnu medalju Evropske bokserske federacije za zasluge „na unapređenju i razvoju bokserskog sporta u Evropi“.

„Iako nikada nije navukao rukavice na ruke u boksu je dostigao meteorske visine. Važio je za jednog od najboljih evropskih stručnjaka za amaterski boks. Koliko je bio uvažavan, poštovan i cijenjen u svijetu boksa dovoljno govori i Zlatna značka i povelja Svjetske i Evropske bokserske federacije, ali i zlatni orden EABE. Od toga nema većeg priznanja“, kaže dugogodišnji sportski novinar Željko Tica.

Njegova sportska djela su, dodaje on, „Slavija“ koju je doveo do zvjedanih uspjeha, veliki šampion Marijan Beneš, olimpijski pobjednik Ante Josipović, ali i brojni prijatelji širom svijeta.

„Serđo je bio čovjek dobre i velike duše, širokog srca i ruke. Nema toga kome nije u životu pomogao. Nije gledao ni vjeru, ni naciju. I ništa nije tražio zauzvrat. Ljudi k'o ljudi. Neki su brzo zaboravili šta je za njih učinio, dok su drugi pamtili i ostali mu vječno zahvalni. Nije volio da govori o onim prvim, jer je stalno gledao vizionarski naprijed, ali ni da oni drugi govore o njegovim dobrim i plemenitim djelima“,
istakao je Tica.

Autor: G. Dakić