Slobodan Simikić: Od Majevice do Himalaja – 82 zemlje, stotine priča i neiscrpna ljubav prema prirodi (Foto)

Planinar Slobodan Simikić iz Lopara osvojio je brojne svjetske vrhove. Strast se rodila u osnovnoj školi kada se učlanio u planinarsku sekciju, a nakon osvajanja rodne Majevice ona se razbuktala.

Svaki uspon i osvojeni vrh za njega je bio svojevrstan izazov, bez obzira da li se radilo o Durmitoru, Prokletijama, grčkom Olimpu, Elbrusu, najvišem vrhu Evrope ili Himalajima.

Za četiri decenije planinarenja obišao je 82 zemlje. Svako putovanje priča je za sebe i živo je u sjećanju, a posljednje u Indiju, gdje je proveo 31 dan, najsvježije.

– Putovanje u Indiju, Nepal, nestvarna zemlja, druga kultura, ali ono što je vrednije i ljepše od same prirode i istorije su ljudi. Oni su zadržali taj tradicionalni način življenja i okrenuti su vjeri. Iako su imali turbulentnu prošlost zadržali su toplinu, gostoljubivost. Prilično su siromašna zemlja, ali imali bi od njih mnogo toga da naučimo. Nemoguće je da ne pravite komparaciju i da se ne zapitate kako mogu da budu srećni, zadovoljni i pozitivni u takvom ambijentu. Niko od njih ne razmišlja negativno, nebitno o kojem se staležu, odnosno kasti radi. Ta dobrodušnost tamo je za nijansu izraženija u odnosu na druge države – priča Slobodan za portal InfoBijeljina.

Slobodan je na svojim putovanjima isprobao mnoga jela, ali smatra da su bez ikakve pristrasnosti naša jela najbolja.

– Na putovanjima srećete ljude iz različitih država sa skoro svih kontinenata, razmijenite iskustva. Iako je svakome njegova kuhinja naljepša, naša kuhinja je, ipak, neprevaziđena, barem ja tako mislim. Po onoj krilatici u Rimu se ponašate kao Rimljanin, tako ja radim u svakoj zemlji. Iako u Nepalu imate “McDonaldse”, picerije, tamo nisam uopšte ulazio. Jeo sam njihovu tradicionalnu hranu na ulici i možda sam na početku imao otpor, ali vrlo brzo se naviknete – kaže Slobodan.

Iako nije ljubitelj mesa, kada se prisjeti svih jela koja je probao, Argentina je, kaže, ostavila utisak na njega jer svi hvale asortiman njihovih goveđih specijaliteta.

Avanturistički duh ne miruje, a neistraženih predjela ostalo je još mnogo. Planove nije uvijek lako finansijski ispratiti, ali ako se put otvori i sredstva se nađu,sa osmijehom nam reče Slobodan.

Njegova putovanja su niskobudžetna i nisu zahtjevna. Hrani se na ulici, spava po studentskim domovima i privatnim kućama, putuje autobusima i vozovima, što je bio slučaj i u Indiji. Iako smještaj nije bio skup 10-12 evra, na ovaj način je bolje upoznao tu zemlju i vidio kako se tamo živi.

– To je kao neki porok, umjesto cigareta, utakmica, ja potrošim na putovanja jednom godišnje. Kada planiram duže putovanje, avionske karte kupim tri – četiri mjeseca ranije. Nastojim da prevoz do tamo bude jeftiniji, ali to ne umanjuje doživljaj države u koju idete – rekao nam je Slobodan.

Sa suprugom Vesnom planirao je putovanje u Indiju prije šest godina, ali zbog korone nisu uspjeli da ga realizuju do sada. Iako se uvijek detaljno priprema za svaki put, uvijek ga nešto prijatno iznenadi.

U Indiji ga je bez daha ostavio hinduistički manastir Akšardam, u kojem je nažalost bilo zabranjeno fotografisanje, ali slike su zauvijek urezane u pamćenje i svima koji planiraju put u Indiju obavezno preporučuje posjetu ovog hrama, izgrađenog u bijelom mermeru, koji je filigranski izrezbaren.

– U Indiji sam puno toga vidio. To su različite države, različite kulture, religije. Najveći utisak na mene su ostavili ljudi. Ako bih izdvojio pojedinosti, to bi bio Pendžab, sjeverna indijska država i hram sikizma u Amritsaru, najmlađa zvanična religija od pet svjetskih religija, kao i njihov odnos prema ljudima. Ono što mi je bilo posebno zanimljivo to je ta bliskost sa Indijcima i mogućnost našeg porijekla iz Indije. Mislim da postoji ta neka veza, mentalitet, da ne govorim o sanskritu, ne samo naš jezik da ima korijene, nego germanski i još neki evropski jezici – kaže Slobodan koji ima želju da ode i u Etiopiju zbog drevne civilizacije koja ga privlači.

– Malo zaboravljena zemlja, stari biblijski narod, različite kulture. Imali su međuetničkih problema. Upoznao sam neke ljude iz Etiopije i čini mi se da postoji neka veza, bliskost naroda. Nadam se da će mi se ostvariti ta želja. 2004. godine planirao sam put na Himalaje, trebalo je da dobijemo finansijsku podršku za tu ekspediciju. Tri godine iscrpljivanja, spremanja i na kraju ništa. I onda kad sam otišao na Himalaje spustila se takva magla da se ništa nije vidjelo, a zamišljao sam prelijepe fotografije sa osunčanih vrhova. Nije se dalo, jedino što smo vidjeli jedno jutro Mont Everest, a toliko godina čekanja, međutim to me nije porazilo ni obeshrabrilo, uvijek se pojavi nešto novo što kompenzuje to razočarenje, kao što je taj Akšardam koji bih stavio ispred Aja Sofije, takva riznica kamenih skulptura, kamene čipke, tvrdog kamena i bijelog mermera. Nigdje nisam vidio nešto slično. Nažalost, nesavjesni posjetioci su kidali ornamente, pa je zabranjeno unošenje bilo kakvih ličnih stvari. Nemam fotografije, ali to ostaje u nama – sa sjajem u očima govorio je Slobodan za InfoBijeljinu.

Mnogo puta bio je u Rusiji. Proputovao je od Vladivostoka do Kalinjingrada, Sočija, Kavkaza, pa do Sibira. Kada prebira po sjećanju Sankt Peterburg za njega je najljepši grad na svijetu, a Rusija posebna kao država zbog netaknute prirode, što mu pričinjava najveće zadovoljstvo.

Skoro svaki vikend planinari, ne da bi ostao u formi, već mu je to jednostavno stil življenja. Ima obaveze u bašti, voćnjaku, pa o fizičkoj spremnosti ne razmišlja i na to ne obraća posebnu pažnju.

Izuzev nekoliko većih ekspedicija kada je išao na ozbiljnije uspone i fizički se pripremao pod teretom mjesec – dva, za osvajanje novih vrhova mu nisu potrebne posebne pripreme.

Do odlaska na neku novu destinaciju kojom će obogatiti svoju riznicu uspomena, fotografija, poznanstava, organizuje druženja na rodnoj Majevici koja su uvijek otvorena za sve ljubitelje prirode, bilo da imaju iskustva u planinarenju ili ne.

Tradicionalno se okupljaju u januaru, supruga napravi ručak, druže se sa prijateljima iz okolnih gradova i opština, a onda se upute stazama. Za djecu i odrasle koji nisu fizički spremni, staza dužine oko 4 kilometra, a za ostale tri puta duža ruta.

Cilj ovih druženja jeste animiranje iskonske potrebe da se čovjek druži sa prirodom, koja izvlači iz nas sve negativno, u kojoj punimo baterije i vraćamo se puni elana i volje da se suočimo sa svim životnim izazovima.

Izvor: Info Bijeljina