Renato Rakić: Čovjek sebi oduzima slobodu zarad materijalne dobiti (Foto)

Renato Rakić, akademski slikar iz Banjaluke, večeras s početkom u 19 časova u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) otvoriće izložbu slika “Iskra”, a u okviru postavke publika će imati priliku da vidi i jedan poseban segment koji je nastao kao rezultat saradnje umjetnika sa dizajn studiom “Treehana”.

“Rakić se kroz svoj dugogodišnji umjetnički rad bavi temom čovjeka – njegovim stanjem svijesti i potrebom za stvaranjem. Polazna tačka njegovog umjetničkog istraživanja su lična iskustva, koja su rezultovala izložbom simboličnog naziva “Iskra”, koja upućuje na varnicu, trenutak bljeska, ali u prenesenom značenju može da predstavlja trenutak inspiracije i početak nečega velikog. Stvarajući ovu izložbu Renato Rakić ogoljava sebe i svoj unutrašnji svijet, i iz te potrebe svojom umjetnošću stvara prostor u koji je svako pozvan – da se prepusti i pronađe svoju iskru”, zapisala je Isidora Banjac, kustoskinja izložbe, na kojoj će premijerno biti predstavljene Rakićeve nove slike.

Šta sam Rakić kaže o novim radovima pročitajte u intervjuu koji je uoči otvaranja izložbe dao za “Nezavisne”.

Koliko Vaših djela će biti izloženo u prostoru MSU RS, koliki su formati slika i koliko vremena ste radili na njima?

“Ciklus je nastao spontano na osnovu poziva iz MSU RS. U procesu nabavke i materijala i samog prostora u kojem izlažem gradio sam i sadržaj i formu. Ciklus obuhvata oko 60 radova velikog formata, ali u samom prostoru obično dolazi do redukovanja, adaptacije cjeline, pa samim tim se i smanjuje broj radova. Formati su u rasponu od jednog do četiri metra, ali ekspresija je ista. Zavisno od zamišljenog uticaja na posmatrača mijenjaju se kolor i format. Ciklus je nastao u okviru 70 radnih dana, a realizacija u hladnim mjesecima u zatvorenom i otvorenom prostoru. Imao sam koncepte u glavi, ali nakon poziva odlučio sam se na novo, posljednje i apstraktnije. Ovo je vjerovatno i posljednji angažman u Banjaluci u kontekstu izlaganja, tako da publika ima priliku do 30. marta da doživi, takoreći, pronađe sebe u jednoj vrsti ogledala, odavno zaboravljenog, jer vrijeme nameće hipnozu i amneziju na samog sebe.”

Zbog čega naslov “Iskra”?

“Imajući u vidu sve naše potrebe i snove koje formiramo u razdoblju stasavanja, postajanja i transfera u odraslu osobu, često nestaje i gasi se jedna radost i igra, postajemo “ono što su drugi očekivali”. Nosimo osnovno gorivo u sebi, čovjek može, a motivi tj. iskre su bitni aspekti koji su u deficitu. Formiramo stavove na osnovu prošlosti i kreiramo budućnost, a sve se odvija u jedinom realnom trenutku – sadašnjosti. Vjerujem da je suština svijest o realnom vremenu, a da represije rađaju situacije koje negativno utiču na biće. Iskra je pokretač budnosti, mikrokosme koja reda u vertikalu čovjeka sa unutrašnjim i spoljašnjim potrebama. Mnogi prespavaju i nestaju u trkama koje su diktirane i dirigovane. Savremen čovjek oduzima sebi slobodu zarad aplauza za materijalnu dobit.”

Riječ je o dijelu Vašeg opusa iz domena apstrakcije. Šta za Vas predstavlja apstrakcija?

“Čovjek se nalazi u mračnom kosmosu, a sam um ne može da definiše beskrajno ili vječno. Navikli smo na predmetnost i formu, ali sadržaj se zapostavlja. Koji ton ili glas čuje gluvonijem dok razmišlja? S kim razgovara dijete jer vas ne posmatra u komunikaciji? Da li biste prihvatili partnera ukoliko ne bi postojalo svjetlo? Apstrakcija je unutrašnja vrijednost jer duša nema grimasu, a zbog čega vrijedi živjeti, umrijeti, od čega je satkan duh, ima isti odgovor. Distrakcije su svuda dok bosom nogom ne dodirnemo tlo i vratimo se prirodi, zvuk vode je apstraktan, kao i vjetar. Otuđeni smo ne samo od prirode, nego i sami od sebe. Tijelo poslije života odlazi u apstrakciju. U slikarstvu prilazimo sa jasnim alatima i tehnikama, tako da moramo opravdati jezik, a samim tim se isključuje terapeutski model. Koncept ima cjelinu, ali ima i moć monumenta.”

Prije pet i po godina u intervjuu za “Nezavisne” imali ste oštru konstataciju da likovna scena kod nas ne postoji ni u jednom smislu. Da li se išta promijenilo u međuvremenu?

“Sve se mijenja, pa i likovni život. Impulsi i realizacije projekata, ali scena ili radar je dvosmjerna ulica. Navikli smo na priče o sistemima koji su tu da brinu o pojedincu. Umjetnost je specifična i ukoliko nema tona i reakcije nas samih neće biti ni slike. Svakako da bi par galerija bilo poželjno na brojno stanje, ali koliko je i sama produktivnost definisana možemo se zapitati. Papir je jeftin, a ima li iskre i šta su motivi? Potreba za stvaralaštvom ili tržište i materijalna dobit. Nemam opravdanje za nerad. Danas je sve dostupno, ali sigurno da su mediji i nametnute “vrijednosti” uticale na mnoge. Biljka izraste kroz asfalt, borba unutrašnja i spoljašnja daje rezultat. Krenimo od sebe.”

Godinama se u Republici Srpskoj priča o zakonu o sticanju statusa i prava samostalnih umjetnika. Kakva je sve to vrijeme situacija u praksi?

“Ni more nije plavo kada se uzme u ruke. Ovo je pitanje za ministarku, kao i ono što nije isplatila novac za otkupe itd.”

Izlagali ste mnogo u inostranstvu. U kojim zemljama ste nailazili na pozitivan primjer kada je u pitanju odnos prema umjetnicima i umjetnosti i na koga bismo se u tom segmentu mogli ugledati?

“Primjeri su različiti i vraćam se na individualnu aktivnost. Užice (Srbija) ima tim koji je sam napravio galeriju i rade vrhunske izložbe. Ne radi se o novcu, već o odnosu. Imamo mi resurse i kapacitete, ali nemamo odnos prema kulturi kakav bi trebalo da bude. Austrija, Njemačka, saradnja je bila veoma jednostavna. Crna Gora ima uvezane galerije i tim koji funkcioniše. Postoje pozitivni iskoraci, ali, kao što sam rekao, nemamo niti ateljee, niti male galerije, a umjetnici, pogotovo mladi, trebalo bi da imaju podršku u prvom koraku. I Banski dvor i MSU RS i Kulturni centar u Trebinju su vidno iskoračili.”

Šta je danas sa Školom crtanja i slikanja “Dragaš” na čijem ste čelu? Koliko je otprilike dosad učenika prošlo kroz nju?

“Škola funkcioniše jako dobro. Aktivni smo zahvaljujući podršci institucija i razumijevanja direktora. Škola je bila aktivna u prostorima MSU RS, Banskog dvora, biblioteke, a posljednje dvije godine smo u ANIP (Ansambl narodnih igara i pjesama) “Veselin Masleša”. Radio sam na pripremama za upis na Akademiju umjetnosti, Arhitektonsko-građevinski fakultet, grafički dizajn i produkt dizajn. Do sada je u posljednjih 20 godina oko 570 mladih upisalo fakultete. Imam podršku, a rad sa mladima je uvijek i izazov i odgovornost za svakog pedagoga. Primijeniti znanja kroz metodiku i doći do cilja je specifična satisfakcija.”

Između ostalog, radite ilustracije za književne časopise. Kada obrnemo stvari, koliko se piše o likovnim radovima, ima li kritike na vidiku?

“Imamo taj vakuum kada su likovnjaci u pitanju. Nemamo jasan pregled gledajući na veliki broj umjetnika. Vajari, slikari, grafičari, dizajneri. Konstruktivna kritika neophodna je za profesionalizam, jer lično poznajem kvalitetne ljude, ali doći će i to na red. Zasad ću citirati Miloša Šobajića koji je rekao u nazivu svoje knjige “Slikaj i šuti”.

Izvor: Nezavisne