Dva klavir-štimera žive u Banjaluci

Jedan od njih je Petar Skočibušić, zvani Ćisko, penzionisani nastavnik muzike. On se, osim što svira šest instrumenata, bavi i štimanjem klavira, ali to ne radi više toliko često.

Drugi je Milan – Mika Aćimović, član banjalučkog benda “Sopot”, koji svira klavijature i koji bi u oktobru trebalo da ode u “Stenvej” na mjesec i po kako bi i zvanično dobio sertifikat za štimera klavira. Naime, to je firma koja drži do kvaliteta i jedan je od najvećih proizvođača klavira na svijetu.

Foto ilustracija

Osim njih dvojice, iz institucija u Banjaluci da štimaju klavire u posljednjih 15 godina uglavnom zovu ljude iz Srbije i Hrvatske, ali ta situacija se, kaže Aćimović, polako mijenja.

“U posljednje vrijeme mene zovu, radio sam u MSU RS, Muzeju RS, Narodnom pozorištu RS, Muzičkoj školi. Dobio sam poziv od Akademije umjetnosti kako bi me primili u radni odnos, a jedino treba da dobijem sertifikat. Ono što je ‘Rols-rojs’ u auto-industriji, to je ‘Stenvej’ za klavire. Oni su me uputili i na profesora Marija Bjelanovića iz Beograda, koji je punih 35 godina klavir-štimer”, kaže Aćimović.

Kod profesora Bjelanovića je od 2009. godine završio jedan dio obuke, što podrazumijeva održavanje, štimovanje, mijenjanje žica i male reparacije. Sada mu je dato zeleno svjetlo da može da ode u “Stenvej” i nauči dalji proces, koji podrazumijeva rad sa drvetom, lakiranje i održavanje klavira u grubim poslovima.

Dodaje da mu je profesor govorio da postoje serviseri i klavir-štimeri i da je on još serviser, jer je klavir-štimer, po mišljenju Bjelanovića, onaj ko zna rastaviti na najmanji dio i sastaviti klavir.

“To nije fizički teško raditi, koliko je bitan pravilan rad, jer ako pravilno ruku ne držiš, nakon pola sata te zaboli, a treba je držati slično kao što se drže palice za bubnjeve”, priča ovaj klavijaturista.

Za klavir se počeo interesovati još od malih nogu, a glavni razlog za to je bila majka, koja je, kaže, stalno bila član nekih KUD-ova.

“Mama me je pitala šta ću svirati i zahvaljujući njoj se bavim muzikom. Kada je došlo vrijeme da upišem muzičku školu, pitali su me šta želim da sviram, ja sam rekao klavir. Međutim, kupili su mi gitaru, koja me čekala na krevetu, a to se meni smučilo. Možda se ne bih razočarao da učiteljica u muzičkoj nije galamila na mene. Onda je došao i prvi klavir. Kako smo ga kupili s nedostacima, uvijek je dolazio Ćisko i štimao ga, a ja gledajući njega vremenom sam počeo da dotežem neke stvari. Međutim, za pravo štimovanje moraš imati odgovarajući ključ i znati prave tehnike, tako da sam počeo da razmišljam o tom pozivu”, pojašnjava Aćimović.

Na internetu je pronašao adrese “Petrofa”, “Jamahe”, “Bosendorfera” i drugih firmi i svima poslao isti mejl da se želi baviti štimanjem klavira. Niko mu nije odgovorio, osim “Stenveja”.

“Kada sam im objasnio da je moja kuma Snježana Savičić, prvakinja Beogradske opere, i da hoću to da radim i da je to deficitarni kadar, njima je to bilo interesantno”, dodao je Aćimović.

Kod profesora Bjelanovića je prvo naučio da treba da radi bez ikakvih električnih i drugih pomagala, kako većina štimera radi, već da sluša rad klavira, odnose između tonova i da na taj način dobije “prave boje”.

“Kada štimaš, treba da pratiš sluhom. Ima ljudi koji pričaju da klavir drugačije treba štimati za klasiku, drugačije za romantizam, odnosno treba praviti razliku između mekanijih i tvrđih tonova”, kaže ovaj štimer klavira.

Posljednjih godina imao sve više posla, kako u Banjaluci, tako i u Beogradu. Štimao je nekoliko klavira, lijepio dijelove, mijenjao filceve i druge stvari. U nekim beogradskim porodicama je popravljao nekoliko jako starih klavira.

“To su porodice koje generacijama imaju instrument koji je izrađen u, recimo, austrijskim radionicama”, kaže on.

Priča da je u Karanovcu, kraj Banjaluke, naišao na klavir iz Beča star 100 godina, ručno izrađen, ali u strašno lošem stanju.

“On je stajao u osnovnoj školi i bio zanemaren, a djeca su od njega radila šta su htjela. Nisam mogao vjerovati da vidim takav biser, tako star instrument, koji je rijetkost naći na našim prostorima”, zaprepašteno je ispričao Aćimović.

Njegov savjet je da klavir treba štimati i čistiti na proljeće i jesen i onda nema razloga da se jave neki problemi. Takođe, dodaje, treba obratiti pažnju da u prostoriji u kojoj se nalazi bude oko 20 stepeni Celzijusa, a vlažnost vazduha između 50 i 70.

Posljednje klavire koje je radio su bili na nekoliko privatnih lokacija u Banjaluci i u Muzeju RS. Potonji je pripadao Vladi Miloševiću, koji je poklonjen Muzičkoj akademiji, a koja ga je kasnije darovala Muzeju RS.

“Bio je dosta raštimovan, neuredan, prljav, što me čudi da je doveden do tog stanja”, kaže Aćimović.

Najčešće se susretao s kvarovima u kojima je morao promijenitio filc, koji se istrošio od udara čekića ili su ga moljci izjeli ili je žica znala pući od dotrajalosti.

“Niko ne čisti žice, jer svaki pravi gitarista poslije nastupa očisti žice. Isto kao kod kuće, kada se ne čisti, bude užas. Svašta ljudi rade od klavira, samoinicijativno ih lakiraju, lijepe po njima svašta, drže na njima svašta. Stave ga u šupu, a to je kraj priče za taj instrument”, ističe Aćimović.

Objašnjavajući način rada kaže da postoji središnji registar, gdje čekić udara u tri žice, koje moraju biti isto naštimane. Prvo se mutiraju sve vanjske žice i štimaju sve srednje, koje moraju biti 440 Hz. Kada se srede svi odnosi, onda se odmutiraju drugi tonovi. Sa drugim malim filcem mutira se samo jedna vanjska žica, a sviraju dvije naštimane i ta koja nije naštimana i tako se ide dalje.

Klasični ili električni

Svaki profesor će preporučiti nekom ko uči da svira klavir, po riječima Milana – Mike Aćimovića, da to uvijek bude akustični, a nikako električni, mada većina koristi ovaj drugi.

“Po muzičkim školama vidim električne klavire. Generalno je bolje imati pravi instrument, u koji će biti jednom uloženo i koji će biti prekontrolisan dva puta godišnje i možeš ga imati sto godina, dok se elektronika mijenja, stalno izlaze novi modeli i ne može dati taj osjećaj kao kada sviraš pravi klavir, jer ne osjećaš vibraciju kroz drvo, koju pijanisti moraju osjetiti”, kaže on.

Slaba isplativost

Jedan od problema s kojima se susreće je i naplata posla koji uradi. Minimalna cijena za štimanje klavira je 100 KM. Sa druge strane, ljudi koji dolaze iz Srbije neće da rade ako nema više od deset klavira.

“Neki su tražili i 400 KM po klaviru, a bilo im je plaćeno i spavanje. Nije to u redu. Da oni to bar urade vrhunski, već rade nemarno. Kada radim jedan klavir to je oko četiri sata, ako je samo štimanje u pitanju”, dodaje on.

Izvor: Nezavisne