I KAMEN BI ZAPLAKAO: Ovako Obrenovčanin (10) žali za svim što je izgubio u poplavama

“Kućica mi moja nedostaje. Moje dvorište i moja soba. Žao mi je mog kompjutera, on je sad poplavljen, a jedva sam namolio tatu da mi ga kupi. Ne znam ni gdje su mi drugovi, volio bih da su dobro” kroz suze priča mali D. I, koji je s porodicom smješten u prihvatnom centru u Areni.

U Srbiji je vanredno stanje ukinuto, za većinu se život vraća u normalu, ali za neke, ipak, nikad više neće biti isti.

Bijeg iz poplavljenog Obrenovca, napuštanje kuće, kolektivni smještaj, zauvijek će ostati urezani u sjećanja izbjeglih, a posebno djece, koliko god se roditelji trudili da ih sačuvaju.

Desetogodišnji D. I. veoma hrabro podnosi sve što mu se događa. S ocem, majkom i malom sestrom od subote je u Areni. Njih su evakuisali prvog dana kad je voda nadošla.

“Mogu da vam pričam koliko hoćete, sjećam se svega što je bilo. Mi smo otišli od kuće zbog vode i poplave. Ja to znam, ali moja mala sestra ne zna. Izlila se rijeka, ušla je u našu kuću, mogli smo svi da se udavimo. Ali, tu je bila vojska koja nas je spasila.”

“Puna kuća je bila vode, u mojoj sobi je bilo skoro do plafona, viša od mog tate. Tamo sam imao kompjuter i igračke, sve mi je ostalo, mama nas je požurivala i ništa nisam stigao da pokupim i ponesem sa sobom. Stakla su pucala na prozorima, vrata ispadala iz okvira! Poslije smo došli na Bele Vode, a tata je ostao u Obrenovcu, da pomogne drugim ljudima” potpuno smireno priča ovaj dječkić, dok njegova majka nijemo stoji iza i briše suze.

Na pitanje kako mu je u prihvatnom centru, D. I. sleže ramenima i kratko odgovara:

“Dobro je, ali nije kao kod moje kuće. Bio je klovn, imamo igračke i slatkiše, ali to nisu moje igračke. Ovdje nam sve daju, samo mi nedostaje kompjuter. Žao mi je mog kompjutera, on je sad poplavljen, a jedva sam namolio tatu da mi ga kupi” priča učenik trećeg razreda kao odrastao čovjek.

“Ne znam gdje su mi drugovi, nikog nema iz moje ulice i mog dvorišta. Prošao sam više puta po cijelom ovom centru i nikoga nisam našao od njih. Znam samo za mog druga Igora da je kod rođaka u Beogradu, ali za druge ne znam, a volio bih da znam da su dobro.”

Iako djeluje staloženo, na svako pitanje odgovara smireno, ne pokazujući nikakav strah ili tugu. Malom D. I. prvi put se zacaklilo oko na pitanje šta mu najviše nedostaje.

“Nedostaje mi moja kuća! Kućica mi moja nedostaje. Moje dvorište i moja soba. Brine me šta se s tim dešava, šta će biti kad se vratimo. Sve je plivalo kad smo odlazili. Da li ću ići u školu?” pita se ovaj dječak, skrivajući suzni pogled.

“Tata mi je obećao da ćemo se vratiti kući. Čim budem došao pomoći ću majci da sve sredimo, da bude opet kao što je bilo. Nije lako, ali ćemo se snaći nekako” priča ovaj neustrašivi učenik trećeg razreda.

Izvor: Telegraf.rs