Kotvu spustili u Vrbas

Dok mnogi Banjalučani i ostali žitelji BiH žele da odu u inostranstvo tražeći bolju budućnost, u grad na Vrbasu dolaze strani državljani i tu nalaze zaposlenje, upoznaju nove prijatelje i uklapaju se u društvo.

U Banjaluci već živi dvadesetak stranaca, koji su došli iz razvijenijih zemalja svijeta, poput Amerike, Italije, Francuske…

Francuskinja Beranžer Dambrin je već skoro deset godina u Banjaluci i u potpunosti je zadovoljna životom ovdje. Ona je stigla 2003. iz Strazbura, gdje je završila francuski jezik za strance i istoriju umjetnosti i ovdje ljude uči jezik, organizuje različite aktivnosti i posreduje između Banjalučana i Francuza, kao predsjednica Francuskog kulturnog centra.

“Ne znam za povratak, nisam još razmišljala o tome, možda jednog dana, kada mi dosadi sve. Osoba sam koja stalno želi da radi nešto i mijenja situaciju, a sve što mi se čini da fali, želim da napravim sama. Ljudi su dosta zadovoljni aktivnostima koje organizujem, a ima nekoliko ljudi koji su odavde otišli i sada žive i studiraju u Francuskoj, a ja sam im pomogla”, kaže Beranžerova.

Prvo je devet mjeseci živjela u Beogradu i tražila posao negdje u blizini tog grada, a put ju je doveo u Banjaluku, koja joj se dopada zbog veličine, ambijenta, prirode i hrane.

“Meni je izazov što mnogo stvari ovdje nema, jer u Francuskoj mi se čini da ima svega, tako da ovdje mogu da učestvujem u stvaranju nečega i to mi je izazov. Priroda je lijepa, grad je malen, za razliku od Strazbura, a prednost malog grada je da brzo možeš stići do prirode i šume, što je ujedno prednost života”, rekla je Francuskinja, koja je za deset godina prilično dobro savladala ovdašnji jezik.

Jedino što ljudima ovdje zamjera je što nemaju incijative i što su, kaže, dosta pasivni, ali i da im nedostaje želja za sticanjem novih znanja, ali da to zavisi od osobe do osobe. Za to je navela zanimljiv primjer.

“U Francuskoj postoji nekoliko stotina vrsta sireva, ovdje postoji desetak, ali kada pričam sa ljudima, njima je sir sir, nema razlike. Šta to znači? Uvijek može nešto drugo i neki drugi ukus. Ljudi ne treba da imaju isti ukus i da vole iste stvari”, rekla je ona.

Sa druge strane, ono što zamjera svojim zemljacima je da ne znaju da se opuste i uživaju i da su uvijek u pokretu.

“U Francuskoj ljudi nikada nisu zadovoljni, što je glupo, jer imamo mnogo stvari koje su dobre, ali ih oni ne vide”, dodaje ona.

S njom se djelimično slaže Džordž Stif, koji je u Banjaluku došao prije tri i po godine iz Dalasa, u američkoj državi Teksas. Trenutno radi kao volonter pri UN-u, na razvojnom projektu u vezi sa zaštitom okoline. On se, međutim, ne slaže sa Beranžer da su ovdje ljudi pasivni, već kaže da su u Americi još pasivniji. Kao bivši vegetarijanac, u BiH posebno hvali hranu, za koju ističe da je kvalitetna. Sviđa mu se i što ovdje sve više ljudi vozi bicikl, a to je, po njegovom mišljenu, zato što nemaju novac za automobil i ne žele trošiti na gorivo. Prije Banjaluke živio je u Tuzli i radio u jednoj nevladinoj organizaciji, da bi naišao na oglas za posao i htio da vidi kako je u RS.

“U Banjaluci je ljepše, ima mnogo više zelenila, dok je u Tuzli politički otvorenije i manji je politički teret”, kaže Džordž.

Priča da je iz Amerike došao jer je htio negdje da doprinese boljem životu. Završio je geologiju, ali se time ne bavi, jer misli da time može jedino da radi na fakultetu ili da “proda dušu” nekoj naftnoj kompaniji.

“Na Zapadu imamo jedan luksuz, barem do sada, da nemamo toliku nezaposlenost, imamo jači ekonomski sistem i onda možemo misliti na ekološku osviješćenost, dok ovdje fali posla. Kada bi bilo posla, gradila bi se i osviješćenost na drugom polju”, rekao je on.

U BiH mu se, kaže, posebno dopada kafa, jer se u Americi pije filtrirana kafa s mlijekom na brzinu, samo zbog kofeina, a ovdje se pije zbog druženja. Igra i frizbi, a osnovao je ekipu koja se takmiči u tom sportu. Kao tipični Amerikanac slabo je znao šta je njegova država učinila na ovom prostoru.

“Imam kolega koji nisu znali ni gdje se nalazi Bosna, otac mog prijatelja mi je rekao: ‘Nemoj ići, tamo su teroristi’, a na kraju smo shvatili da je zamijenio Bosnu s jednim djelom Filipina”, dodaje Džordž.

Njega poznaje i nerijetko se s njim druži još jedna od nekoliko strankinja koje rade na fakultetu u Banjaluci, Austrijanka Kristina Puntz, 27-godišnjakinja koja je u Gracu studirala slavistiku i germanistiku. U grad na Vrbasu došla je prije dvije godine, jer ovdje, dodaje, može da predaje na fakultetu, što joj se čini kao najbolja kombinacija, jer ujedno može da usavršava jezik.

“Ovdje ima još mnogo traumatizovanih ljudi, a društvo ne radi na tome da se napreduje. Najveći grijeh je da se ljudi zatvaraju, jer treba da putuješ i upoznaješ nove stvari i ljude”, kaže Kristina.

Sa Beranžer i Džordžom slaže se da u BiH ljudi nisu naučili da budu aktivni, ali da je slično i u Austriji, s tim što u BiH sistem dosta pomaže da ljudi postanu pasivni.

“Ovdje se govori šta treba naučiti, misliti i što više toga napamet i onda mladi ljudi nemaju vremena za nešto drugo. U Austriji se forsira kritično mišljenje i da razmišljamo o mnogo stvari, pa čak i profesoru da kažemo da nije u pravu. To ovdje ponekad nedostaje. Meni se čini da se većina plaši da nešto kaže pogrešno”, rekla je Kristina.

Međutim, dopada joj se duh ovdašnjeg života, što nedostaje u Austriji, jer, kako kaže, tamo život teče kao mašina, radi se mnogo, mogu kupovati skupe stvari, ali imaju malo vremena da uživaju u njima.

“Iz Austrije bih dovela malo ekologije, da ljudi postanu svjesniji da će ono što bacamo na ulice tu i ostati. Ljudi nisu svjesni koliko ovdje imaju domaće hrane iz bašte, ali što više imate nečega, to ne cijenite”, rekla je Kristina.

Valerija Uva, Italijanka iz Barija, takođe radi na Banjalučkom univerzitetu. Njeno prezima na italijanskom znači grožđe, a studirala je španski i srpskohrvatski jezik pa je zato došla i odlučila da živi ovdje. BiH je slabo poznavala do dolaska, kada je saznala za Odsjek italijanskog jezika i da im treba lektor te je odlučila da ostane. Međutim, kući planira da se vrati sljedeće godine.

“Sviđa mi se priroda, samo nema mora, što je za mene veliki nedostatak. Ne bih mogla živjeti ovdje zbog toga, to je meni veoma važno”, kaže ona.

U Banjaluci joj smeta što ljudi čudno gledaju na ženu koja je sama.

“Ne osjećam se slobodno, jer ovdje se žena koja živi sama čini kao neka čudna stvar. Uvijek mi neki muškarac smeta i prvo što me pitaju je jesam li udata i imam li djecu”, dodaje Valerija.

Kao i sa prethodnim sagovornicima, ovdje joj se mnogo dopada hrana, priroda i život bez mnogo stresa.

Od prepoznatljivih stranih lica na ulicama grada Banjaluke mogu se još sresti Nestor Ruiz iz Španije, Pavel Cihlar Danubarović iz Češke Republike, Danilo Kapaso iz Italije i drugi, koji su se udomaćili i pronašli svrhu života baš u BiH.

Izvor: Nezavisne