Neće u čobane ni za 1.200 KM

Sezona čuvanja ovaca i druge stoke na poljima i planinama u Bosni i Hercegovini uveliko je počela, međutim, farmeri i ove godine tvrde da je lakše naći grumen zlata nego dobrog čobanina, iako nude mjesečne zarade od 400 do nevjerovatnih 1.200 KM!

Taj iznos se, uprkos ekonomskoj krizi, besparici i nezaposlenosti, može zaraditi kod Franje Prskala, farmera iz mjesta Gradnići kod Čitluka, koji i dalje traži čobane iz BiH za čuvanje i mužu ovaca.

– Sezona mi traje od početka maja do kraja septembra, ali pravog čobanina nema za lijeka, iako mjesečno plaćam od 1.000 do 1.200 KM, plus smještaj i hrana. Dolaze ljudi, ali ne znaju i neće da uče posao. Zato je nerazumljivo što svi govore o velikoj nezaposlenosti i krizi – čudi se Prskalo.

Teško, al’ pošteno

Ovaj farmer, koji je svojevremeno zapošljavao i žene pastirke, naglašava da je čobanski posao težak i zahtjevan, ali pošten.

– Imam 1.500 ovaca i jagnjadi, kao i dosta krava. Cijelo proljeće i ljeto pravim i prodajem sir i ostale proizvode. Ipak, najgore je kada zaposlite nepouzdanog čobanina, a on pobjegne, napravi vam štetu ili krađu, pa se eto dešavalo da krijući prodaje moju jagnjad – navodi Prskalo. I dok zvanične statistike pokazuju da čobani tokom sezone mogu da mjesečno zarade više nego radnici u građevinarstvu, prerađivačkoj industriji, trgovini ili ugostiteljstvu, Ivica Bagarić Bagara iz Jajca, koji ima 200 ovaca, naglašava da je lakše naći skriveno blago nego pravog čobanina.

– Prošle godine je za nalazak čobanina bila nezapamćena kriza, a godišnje ih promijenim najmanje tri-četiri da na njih nisam ni zagalamio. Plaćam 400 do 500 KM plus smještaj i hrana, uz mogućnost dodatne zarade. Ranije sam im kupovao i cigarete… Kako god, njihov posao je samo da znaju pričati s kerovima koji sami natjeruju stoku, međutim, oni ni to ne znaju. Većina se ponaša kao da sve zna bolje od političara, a kada ovcama treba obrezati papke, hajde ti Ivice, pa sam i dalje najbolji radnik na svojoj farmi – kaže Bagara, koji je do polovine osamdesetih radio u Austriji, pa se prihvatio stoke. On, takođe, navodi da svake godine daje 100 dnevnica za kupljenje sijena, ali šta mu to vrijedi, jer, kako kaže, ne može pronaći dovoljno radnika.

– Dođu i napuste za dva dana, iako mogu zaraditi više… Ko god hoće da radi, kod mene svaki dan može dobiti dnevnicu i hranu. Mogao bih ja nahraniti i napojiti svakog čovjeka da mi ništa ne radi, jer pravim vlašićki sir, od koga nema boljeg u zemlji. Kupuju ljudi i burad od 60 kilograma pa raznose u strane zemlje. Ma da je onaj stari komunizam, sve bih ja to naučio raditi slanjem na prinudni rad, gde bi ljudima dao samo hranu i prenoćište – kaže Bagarić. I farmer Mustafa Bitići, koji od polovine aprila do prvih snjegova radi sa krupnom stokom i kozama na planini Perun kod Vareša, tvrdi da je teško pronaći iskusnog čobanina, iako nudi platu od 700 do 800 KM po mjesecu.

Banjalučani ne veruju farmerima!

Banjalučani koje smo anketirali ovih dana ne vjeruju da čobani mogu da zarade više od prosječne plate u Srpskoj. Tako dvadesettrogodišnji Milan iz naselja Obilićevo ističe da su mu pastiri sa Manjače potvrdili da je njihov posao daleko manje plaćen od onoga što se priča u javnosti.

– Kažu da se pate, jedu šta stignu, nemaju osiguranje i zimi spavaju pod šatorima na minus dvadeset stepeni za 350, 400 KM. Zato mislim da je ovo što pričaju farmeri bajka za malu djecu i naivne, jer čujem da je mnogo čobana izvarano od gazda – prenosi ovaj Banjalučanin.

– Mnogi ne znaju da je ovaj posao izuzetno zahtjevan i da se radi 24 časa dnevno. Tako se ujutro od šest časova stoka vodi na ispašu do nekih 12 časova pa opet od 16 do 20 časova, nakon čega se zatvara u pokretne torove. Ipak, ko je pouzdan, vrijedan i hoće da radi, moja vrata su mu i dalje otvorena – kaže Bitići.

Dobar život

Za to vrijeme, Sretko Kovač iz mesta Obalj kod Kalinovika navodi da se od čobanovanja na Zelengori može dobro živjeti.

– Mi radimo za gazde i druge ljude od kojih primamo ovce na čuvanje po cijeni od 20 KM po grlu. Tako za 1.000 ovaca, koje primimo tokom vremenskog perioda od četiri mjeseca ili od maja do septembra, dobijemo oko 20.000 KM. A koliko će svako od nas da zaradi, zavisi od broja ovaca koje čuva. Zato bih rekao da je budala svako ko ne želi čuvati ovce, jer može ovde da radi četiri mjeseca pa da osam mjeseci leži kod kuće bez ikakve oskudice – objašnjava Kovač.

Od ovih kalinovičkih pastira, daleko je jeftiniji i povoljniji Boro L. iz Petrovca, koji čuva tuđe ovce za pet KM po grlu bez jagnjadi.

– Ako na čuvanje dobijem 200 ovaca, to je mjesečna zarada od 1.000 KM. Međutim, ljudi uglavnom daju po 20, 30 komada – ističe ovaj Petrovčanin. Za to vrijeme, čobanin Mirsad Ahmić (25) iz Žepča, koji na području Duvanjskog polja trenutno čuva 250 ovaca i jagnjadi, tvrdi da je zadovoljan mjesečnom platom od 700 do 800 KM.

– Čobanski posao radim od svoje 15. godine. Nije lako, jer treba znati s kerovima i ovcama, kada je koja bolesna i kada hramlje, a treba ih znati i šišati. Loše je ako pastir ne zna vratiti ovce, ako ih gladne utjera u tor ili greškom odvede na put gde prijeti velika opasnost od automobila i kamiona. Takođe, mogu reći da svaki gazda traži gotovog čobanina i ne voli da ga Jovo nanovo uči poslu. Tako poznajem pastire sa Manjače koji gone po 1.000 ovaca, što je vrhunac u našem poslu, dok sam ja čuvao najviše 500 grla. A to što današnja omladina sjedi po kafanama, ne pitajte mene. Ja moram i navikao sam raditi, a uvijek se nađe vremena za provod i razonodu kada se dobiju slobodni dani – ističe ovaj mladić.

Izvor: Press