Priče iz beogradske zatvorske bolnice: Kad sam ubio, moja duša se oslobodila

“Dugo sam osjećao da me boli duša. Pritiskalo me je u grudima, boljelo, gušilo. Tražio sam pomoć, ali nigdje nisam našao razumijevanje i izliječenje. I onda, kad sam uradio to što jesam, kad sam ubio, moja duša se oslobodila”, započeo je P.I. (32) svoju priču.

Ilustracija

Ovaj muškarac se već sedam godina i dva mjeseca nalazi na Odeljenju psihijatrije u Specijalnoj zatvorskoj bolnici u Beogradu.

Dok priča staloženim i smirenim glasom, izbjegava da otvoreno kaže na koga je to, u trenutku pomračenja svijesti, podigao ruku.

“Tužna je to priča. Ubio sam člana najuže porodice. I kad sam to uradio, više me ništa nije gušilo i počeo sam normalno da dišem”, kaže ovaj mladić kome je sud odredio mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja.

Njegove tegobe nisu na vrijeme prepoznate i nije liječen, što je prouzrokovalo sve ono što se kasnije desilo.

“Išao sam kod psihijatra, čak tri puta. Odlazio sam i sam i sa majkom. Međutim, doktor nije prepoznao moju bolest, nije znao da vidi da me duša boli. Išao sam i kod vidovnjaka. On mi je rekao da to što me steže u grudima, ne da mi da dišem. Rekao je da je to grč kojeg ću se jednom osloboditi. I jesam. Sad normalno dišem, ništa me ne steže i ne boli”, objasnio je P.I. za Novosti.

On smatra da se bliži dan njegovog dugogodišnjeg liječenja i izlječenja.

“Znam da je bolest uradila sve ovo od mene, kao i ‘otrovna’ marihuana, koja je ko zna šta proizvela u meni. Međutim, mislim da sam sad ozdravio i da više nema potrebe za mojom daljom terapijom i ostajanjem ovdje, u bolnici. Volio bih da izađem napolje i da sam spoznam da li mogu da nastavim da živim bez terapije ili ne”, navodi P. I.

On priča da, bez obzira na ono što je učinio, ima podršku od najbližih u porodici, ali i prijatelja i medicinskog osoblja u bolnici.

Njima najviše vjeruje jer i oni vjeruju u njega, iako mu u bolnici dani sporo prolaze. I D. P (27) ima sličnu priču. On je prije pet godina, počinio je zločin. Ubio je svoju baku i potpuno je svjestan toga, kao i svoje bolesti.Zbog svog postupka žali.

“Nisam kriv, bolestan sam. Žao mi je, ali ne mogu da popravim učinjeno. Ne sjećam se tačno svih detalja i onoga što je prethodilo ubistvu bake, inače očeve majke. Znam samo da sam, nekako, iz čista mira otišao kod nje i izbo je nožem. Takođe, ne sjećam se ni onoga što je potom uslijedilo…”, prisjeća se D. P.

On priča da je imao problema kako sa roditeljima tako i sa vršnjacima, ali da niko iz njegove okoline to nije spoznao na pravi način.

“Nisam bio problematično dijete ni mladić. Družio sam se sa vršnjacima, izlazio, imao djevojke. Ipak, vrlo često sam u sebi tugovao i bio povučen u odnosu na ostale drugare. Kao da mi je uvijek nešto ili neko nedostajao. Zbog svega toga pribjegavao sam i narkoticima, marihuani, koja može da bude jako opasna. Nekoliko puta sam tražio pomoć psihijatra, čak bio i na kratko na hospitalizaciji i pod terapijom. A onda, ljekari procijene da je sve u redu, skinu me sa lijekova i puste kući”, priča on.

Čovjek koji dosta vremena provodi sa pacijentima bolnice je primarijus dr Goran Bogojević, psihijatar, načelnik Službe za zdravstvenu zaštitu.

On se u potpunosti i profesionalno i privatno predao svom poslu i ljudima koje godinama pokušava da razumije, opravda, liječi i izliječi za ono za šta ih zakon, ali prije svega okolina, osuđuje i odbacuje.

“To su samo bolesni ljudi koji su u jednom trenutku, kada su bili bez terapije ili pak kod kojih nije na vrijeme prepoznata bolest, reagovali i napravili problem. Nažalost, mi ovdje se bavimo posljedicama, okolina osuđuje, a oni, poput porodice i okruženja, nisu reagovali na vrijeme i spriječili da neko strada”, objašnjava dr Bogojević.

Po riječima psihijatra u ovoj ustanovi najstariji pacijenti imaju i 80 godina. Ono što zabrinjava, međutim, jeste činjenica da je sve više mladih, među kojima ima mnogo narkomana. On takođe dodaje da je najveći problem ipak mali broj zaposlenih.

Izvor: novosti.rs