Zašto mi ovo ne bismo mogli? Epizoda 1: Podovi petrogradskih muzeja

Kada pročitate naslov ovog bloga, sigurno se zapitate:” Pa šta to ima biti zanimljivo u vezi sa podovima u muzeju?” Parket, pločice ili beton-nema tu mnogo izmišljanja.  I nema, zaista. Ali to i nije poenta, već ono, ili bolje rečeno oni, koji se nalaze na tim podovima.

U martu 2017. boravio sam u carskoj ruskoj prestonici. Petrogradu, Lenjingradu, Sankt Petersburgu, nazovite ga kako želite. Meni je njegovo prvo ime najdraže. Grad koji je, želeći da stvori “Veneciju sjevera” izgradio po mnogima najvažniji ruski car, Petar Veliki.

Petrograd je takav grad da ako vas neko spusti na bilo koju njegovu tačku, možete da se okrećete za 360 stepeni, i bez prestanka govorite “vau”. Bez obzira da li taj uzvik izmamljuje stari, carski dio grada, smješten u blizini rijeke Neve i istoimenog Nevskog prospekta (glavni bulevar u gradu), megalomanski projekti Sovjetskog Saveza u obliku spomenika Revoluciji i Drugom svjetskom ratu, ili jednostavno nepregledni nizovi zgrada namijenjenih smještaju radnika. A ni savremeni neboderi u poslovnim zonama nisu bili ništa manje fascinantni.

Jedna od glavnih turističkih atrakcija grada su svakako i njegovi brojni muzeji. Pobrojati sve muzeje Petrograda bila bi gotovo nemoguća misija. Sam grad je imao turbulentnu istoriju, a ljubav ruskih vladara prema umjetnosti je samo doprinijela bogatstvu petrogradskih muzeja. Među njima se posebno istiže Ermitaž, drugi najveći evropski muzej poslije francuskog Luvra.

Zgrada koja je nekada bila carski dvor danas je dom brojnih eksponata iz cijelog svijeta i iz svih perioda istorije. Ovdje se mogu pronaći mumije, antičke figure, rusko srednjevijekovno oružje, djela slikara kao što su Ticijan, Rembrant, Dega, Matis, pa čak i Da Vinči. Ukoliko bi se kod svakog eksponata zadržali po jedan minut, uz osmočasovnu posjetu muzeju, trebalo bi 15 godina da se vide svi eksponati u ovom muzeju, što dovoljno govori o njegovoj veličini. Drugi muzej u kojem sam bio jeste Ruski etnografski muzej, čija su tema šarolikost naroda koji naseljavaju teritoriju Rusije.

Vjerovatno se pitate zašto su mi pored silnih eksponata bili interesantni podovi u ovim muzejima? Naime, ukoliko u njih dođete u pravo vrijeme, pri kretanju po njihovim podovima morate biti veoma oprezni, iz razloga što biste u slučaju neopreznosti mogli povrijediti nekog ruskog mališana koji je sa svojom učiteljicom i drugarima iz škole, nekada čak i vrtića, došao u posjetu muzeju.

Rusija je zemlja sa bogatom istorijom, i veoma joj je bitno da svoje istorijsko nasljeđe prenese na mlade naraštaje. Pri tome se ne koristi metodama koje su nažalost prisutne kod nas, a koje su često agresivne, usmjerene protiv, a ne za, ili u najboljem slučaju, tek puka formalnost kako bi se ispunili nastavni planovi i programi. Ruski mališani posjećuju muzeje i tu na licu mjesta uče o istoriji, a zatim svoja zapažanja izražavaju kroz pisma, crteže ili bojanke koje im pripreme muzeji. A sve to obično rade ležeći na podu muzeja. I baš zato su ti podovi na mene ostavili značajan utisak.

Način na koji ruske školu izučavaju istoriju je neposredan, bez suhoparnih podataka i ne zahtijeva velika finasijska sredstva, već entuzijazam i malo kreativnosti. Pitam se zašto ovo mi ne bismo mogli?

Banjaluka.com / Autor: Nikola Vidović