Banjaluka, naselje Česma: Voda odnijela ognjišta

Katastrofa, ovakvu bijedu nismo doživjeli ni za vrijeme rata. Pretrpjeli smo totalnu štetu i sam Bog zna kada ćemo se oporaviti.

Riječi su to bake Milke Šurlan, starosjedioca naselja Česma u Banjaluci, koje je, pored naselja Lazarevo, najviše pogođeno poplavama u Banjaluci. Na samom ulazu u naselje ekipa “Glasa Srpske” naišla je na strahovit prizori koji uistinu najviše podsjeća na ratna razaranja.

Baku smo zatekli pored kapije kraj koje zjape vlažna i uništena posteljina, namještaj i dušeci, čekajući kamion sa smećem.

“Sve je propalo, nemamo više ništa, jedino je kupatilo spaseno jer ga štite pločice”, rekla je njena unuka Sandra Šurlan, koja je zajedno sa bakom živjela u sad već neuseljivoj kući.

Baka nije bila raspoložena za priču. Kada nas je vidjela, suze su joj potekle niz lice. Samo je rekla da odlazi kod unuka, kod kojeg će boraviti dok se ne sanira uništeno ognjište.

U kući tužan prizor, goli zidovi, smrad vlage, blata, mulja i podovi puni prljavštine koju je nanijela razarajuća poplava.

“Pri čišćenju trpimo smrad kanalizacije koja se uvukla u namještaj. Nemoguće je da izvjetri, a i da izvjetri, namještaj je već truo. Voda se povukla i ostavila tugu i jad, sve što smo godinama stvarali sada će odnijeti kamioni sa smećem”, priča sa uzdahom unuka Sandra.

I u susjednim dvorištima mještani iznose namještaj, bijelu tehniku, odjeću. U nekim kućama su i čitave akcije, prijatelji i rodbina pomažu, samo kod bake pomaže jedino unuk, koji, do guše u blatu, nije htio da daje nikakve izjave. Ipak nas je ljubazno ponudio vodom i sokom, koju je, kako je rekao, pored hrane dobio od volontera koji obilaze ovo naselje.

Na pitanje kako nema nikog da mu pomogne u akciji čišćenja, rekao je da se niko od volontera nije ponudio, a da njegovi prijatelji ne mogu jer rade.

“Imamo puno posla, baka i ja živimo same i samo brat mi pomaže da dovedem ovo koliko je moguće u red. Na njemu je većina posla, jer ja baku moram da pazim. Ona ima 86 godina, a uz to je i šećeraš. Najbolje je da se skloni da ne gleda zlo očima”, dodala je Sandra.

Kreveti, stolovi, stolice, komode, odjeća, sve je propalo. U jednom lavoru nasred dvorišta kiseli se heklanje koje je Sandra sama izrađivala.

“Sumnjam da ću ga spasiti, a s ljubavlju sam ga radila. Ipak ću pokušati. Treba dosta stvari odnijeti na hemijsko čišćenje, jer je gotovo nemoguće ovo sam oprati”, kaže ona i dodaje da čekaju kamion kako bi odnio uništene stvari na deponiju.

Sandri su nedavno umrli roditelji, pa se sa bakom sama snalazi kroz život.

“Taman se spremamo za bratovu svadbu, a sada nas ovo snađe. Još kredit od laminata koji smo postavili ovog marta nije isplaćen, a ostali smo bez kompletnog poda. Šta da kažem, nismo jedini. Nikome koga je zadesila ova katastrofa nije lako. Srećna sam što smo živi”, trudi se da pozitivno razmišlja ova hrabra djevojka.

Kako kažu, u dvorištu ove porodične kuće volonteri su nudili maske za čišćenje, hranu i piće, ali i garderobu i obuću. Međutim, neophodna im je fizička pomoć, ali niko od volontera još nije došao.

Tužno je gledati pustoš u ovom dvorištu. Šupa u kojoj je bilo par metara drva potpuno je potopljena, kao i stara dvorišna kućica, koja je sada već zrela za rušenje.

“Sada je ovaj objekat spreman za uklanjanje, ali nema ga ko ni srušiti. I drva su nam propala, valja nam kupovati nova, ali sada ne razmišljam o tome. Samo da mi je ponovo da prenoćim u porodičnoj kući. Da je sve čisto, pa makar i na dušeku spavala, ali, nažalost, nemam ni toga. Ostaje nam svima da se nadamo da ćemo dobiti pomoć, jer narod je i prije ovoga teško živio, a sada nek nam je Bog na pomoći”, zaključuje Sandra Šurlan.

Sudbina

Samo ime ovo naselje dobilo je po javnoj česmi u ovom dijelu grada iz koje je stalno curila voda. Da apsurd bude veći, ovo naselje nema urednu vodu i kanalizaciju, pa je tako poplava aktivirala septičke jame, koje pored mulja i prljavštine šire nesnosan smrad, koji se uvukao u poplavljena domaćinstva.

Izvor: Glas Srpske