Banjaluka pod bijelim “tepihom”

Kada sam pisao ovo bilo je tačno 1:31 na satu.

Samo nekoliko minuta ranije, sjedio sam za računarom sa cigaretom u ruci i razmišljao o planu rada za sutrašnji dan, i kakav izvještaj trebam šefici poslati. Pošto mi je trebalo malo vazduha, uzeo sam svoju cigaretu i pošao vani.

Zatekao me je prizor.

Iza ponoći

Padao je snijeg. Nisam neki ljubitelj snijega, ali prizor koji me je s vrata dočekao nakon onako čudnog vremena u toku dana jednostavno me je zatekao. Kako samo lijepo izgleda to bjelilo u sitne sate iza ponoći!

Nisam mogao da odolim.

Trk nazad, digitalac u ruke, i pravi slike. Kao neka lutalica prošetao sam pustom banjalučkom ulicom, u kojoj čak ni auta u tom trenutku nisu prolazila. Ipak, prelijepom ulicom koju već prekriva bjelilo sniježnog pokrivača. Ne znam šta mi se u trenutku desilo, ali sam u svoj toj ljepoti, nekako na trenutak osjetio neki čudan mir. Možda neku najavu mira koju donosi snijeg pred praznike. Zadovoljan se vratih nazad i sjedoh opet za računar. Izvještaj šefici ostavih za kasnije, i uhvatih se pisanja teksta.

Oni koji su u ovo doba bili kraj prozora i iz tople sobe posmatrali kako ulice polako postaju bijele sigurno dijele ovaj lijepi osjećaj. Za sve one koji su tada mirno spavali, odlučih da to podijelim s njima. Nije prvi snijeg, ali je i dalje čaroban.