Banjaluka vs svijet: Kako stvoriti humane uslove u azilima za napuštene životinje?

Do 2017. godine azil za pse u Banjaluci nalazio se u Ramićima, tik uz gradsku deponiju. To mjesto, koje se nikako nije smjelo zvati azilom, građani su nazivali “koncentracionim logorom za pse”, a izbjegavali su ga svi, čak i oni kojima je posao bio da dolaze.

“Azil” je u stvari bio ograđena jalovina, gdje su šinteri dovozili pse sa ulice, a nisu rijetke bile ni noćne “posjete” građana koji su tu ostavljali neželjene životinje pokupljene ko zna gdje, ostavljajući ih da umru, od bolesti, gladi ili međusobne borbe s drugim psima.

One koji su uspijevali da prežive “eutanazirali” su oni koji su dobijali novac da se brinu o njima, a o načinima na koje su životinje ubijane i danas među veterinarima kruže jezive priče.

Kad krepa, nesrećna životinja često je bila pojedena od strane drugih pasa, koje su rijetko ili nikada hranjene, a ako nije bilo leševa, hranili su se otpadom sa obližnje deponije. To mjesto ostaće upamćeno kao sramno poglavlje u istoriji grada, njegovih stanovnika i vlasti, koje su zatvarale oči pred jezivim prizorima.

Prije osam godina, za vrijeme stolovanja tadašnjeg gradonačelnika Igora Radojičića počela je izgradnja novog azila, ovaj put na Manjači. Trebalo je nekoliko godina da se stvore minimalni uslovi za boravak životinja i da se one koje su uspjele da prežive, presele u novi azil.

Dolaskom Draška Stanivukovića na čelo grada stvari su počele da bivaju transparentnije.

Mladi gradonačelnik prvi je počeo da sve što radi, ili namjerava da radi, dijeli na društvenim mrežama, pa su i građani uskoro dobili uvid u rad, između ostalog i azila.

Ispostavilo se da, je pompezno najavljivan kao jedan od najsavremenijih u regionu, azil na Manjači tek nenabačena građevina bez adekvatnih odvoda, prozora, ispusta, grijanja…

Psi su ležali na betonu, gdje su jeli, spavali, vršili nuždu i provodili svaki trenutak svojih mizernih života. Hranjeni su jednom u dva dana, nisu izlazili, niko ih, nakon dolaska, nije pregledao, a kamoli pomazio. Smrad je bio nepodnošljiv.

Borba i pritisak

Istrajnom borbom udruženja, aktivista i medija, i stalnim pritiskom na gradske vlasti, stvari su se u posljednjih nekoliko godina značajno promijenile. U fokus je došao budžet za azil, način gazdovanja i raspoređivanja novca, kao i uslovi u kojima psi žive.

Od “ustanove zatvorenog tipa” došli smo do toga da je azil danas otvoren za posjetioce (za šta je najzaslužnija ekipa iz Udruženja WagWag), iz Gradske uprave su počeli da kontinuirano promovišu udomljavanje, nabavljene su palete na kojima psi leže, napravljen je ispust da mogu da borave napolju, određen broj kućica. Volonterima je dozvoljeno da dođu i prošetaju ih, provedu vrijeme sa životinjama željnim svega, a najviše pažnje.

Uz sav napredak, azil za pse u Banjaluci i dalje nije ni među najsavremenijima, ni među najhumanijima, ali prostora za napredak ima.

Šta treba da se uradi

Da bismo stvorili humane i održive uslove za napuštene životinje, potrebno je razmotriti nekoliko ključnih faktora, uključujući finansijsku održivost, bolje upravljanje, i implementaciju dobrih praksi koje su se pokazale uspješnima u drugim zemljama.

Održavanje azila za životinje zahtijeva značajna sredstva, pa je od ključne važnosti razviti modele koji omogućavaju dugoročno finansijsko samoodržavanje. Sa 120 hiljada KM, koliko se iz budžeta grada izdvaja za azil na godišnjem nivou ne može se uraditi mnogo izvan neophodnog. Zato su, osim većih izdvajanja potrebni dodatni načini finansiranja, na primjer stimulisanje privatnih donacija i jača saradnja sa NGO sektorom.

Tokom jedne posjete azilu, kada smo imali više vremena da provedemo sa životinjama, zapazili smo da je skoro svaki pas imao neki infekciju ili zdravstveni problem. Redovna veterinarska njega mora da bude prioritet, jer samo zdrav pas može da bude dobro udomljen.

Azilu nedostaje radnika. Za oko 150 pasa brinu se svega jedna ili dvije osobe. Zapošljavanje volontera koji i onako brinu o psima bez doma moglo bi biti rješenje kojim bi profitirali svi, a najviše psi.

Dobri primjeri iz drugih zemalja

Švedska je poznata po svojim azilima koji se fokusiraju na dugoročne strategije zaštite životinja. Azili tu često koriste integrisane prakse, uključujući programe za socijalizaciju pasa i njihove eventualne povratke u zajednicu. Takođe, veliki broj švedskih azila sarađuje sa veterinarskim organizacijama koje im pomažu u pružanju visoko kvalitetne zdravstvene zaštite.

Holandija primjenjuje model u kojem azili za životinje postaju samo održivi kroz rad sa lokalnim zajednicama. Ovdje se velika pažnja posvećuje obrazovanju građana i podizanju svijesti o važnosti sterilizacije i udomljavanja. Azili u Holandiji su pod jakim nadzorom države, a azilima se redovno pružaju subvencije za pokretanje održivih projekata.

U nekim provincijama Kanade, postoje državni programi koji pomažu u finansiranju azila i organizacija za zaštitu životinja, omogućavajući im da pruže bolje uslove za napuštene životinje. Programi za udomljavanje, kao i specijalizovana rehabilitacija, čine veliki dio njihovog modela.

Šta moramo da uradimo?

U Republici Srpskoj, kao i u većem dijelu Balkana, potrebna su poboljšanja u sistemu azila za životinje.

To uključuje:

– Dosljedno sprovođenje zakona o zaštiti životinja

– Sistemsku edukaciju i podizanje svijesti o važnosti udomljavanja i odgovornog držanja kućnih ljubimaca

– Razvijanje sistema za sterilizaciju i kastraciju u saradnji sa azilima i privatnim veterinarima

– Zakonodavne inicijative za podršku azilima kroz javne subvencije, ali i uvođenje inovativnih finansijskih modela kao što su donacije i sponzorstva

Zajedničkoj borbi za dobrobit napuštenih životinja ne ide u prilog ni trenutna politička situacija, odnosno donošenje zakona kojim je Vlada RS izdvajanja za Banjaluku smanjila za šest miliona KM i preusmjerila ih nerazvijenim opštinama. Iz iskustva znamo da se svaka slična odluka prvo slomi na leđima najslabijih. Nadamo se da psi, nevina bića, koja su našom krivicom tamo gdje jesu, neće biti prvi koji će osjetiti posljedice.

Izvor: Mondo/ V.K.