Dilema svih nas – Kako glasati na izborima?

Glasački listići su stigli u grad na Vrbasu. Do izbora je ostalo nešto malo manje od dvije sedmice, a građani se pitaju za koga da glasaju, ko predstavlja najmanje zlo i ko neće uništiti ono malo što nam je ostalo netaknuto.

Odavno smo postali svjesni toga da je naš grad zapravo privatni posjed vladajućih stranaka. Sa skorašnjim zatvaranjem kulturne baštine Kastel i oni, koji su i dalje bivali optimistični, uvjerili su se da živimo pod sjenkom sistema koji se ni u jednu ruku ne može smatrati demokratskim.

Koji su glavni elementi demokratskog društva?

• Politička jednakost, „jedna osoba jednako jedan glas“
• Demokratski izbori, „funkcioneri odgovorni i podvrgnuti volji naroda“
• Kako bi izbori bili slobodni i pošteni, njih mora administrovati neutralno i profesionalno tijelo ljudi koji tretiraju sve političke stranke i kandidate jednako
• Ustav koji organičava moć vlade i štiti građanska prava
• Sloboda govora
• Sloboda medija
• Građani imaju pravo na slobodno okupljanje i akcije u znak protesta protiv vlasti
• Demokratija je sistem vladavine zakona, a ne pojedinaca

Postoje još mnogi elementi koji definišu demokratiju, ali dovoljno je nabrojati samo ovih par kako bi se još jednom uvjerili da je sistem u kojem mi živimo više nalik tiraniji nego demokratiji.

Pet predstavnika političkih stranaka nalazi se u trci za sljedećeg gradonačelnika Banjaluke. U zadnjih par sedmica svi su svoja obećanja plasirali u medijima, a neki su grad na Vrbasu pretvorili u vašar, razapevši šatore u nekad gradskim naseljima iz kojih se čuje muzika prigodna seoskim zborovima.

I eto primjera da mnogi u našoj kvazi državi još uvijek žive po onom starom pravilu „dok je hljeba i igara“. A kada predizborni vašar katanac stavi na svoja vrata i kada se zbog pohlepnih usta glavni glumac vašara popne na prijestolje, neće biti ni hljeba, a kamo li igara.

Sve stranke nam nude slična obećanja. Svi nude bolji život, a kada stranka osigura tron ta obećanja padaju u zaborav, a životni standard nastavlja da tone.

Davidović nam je mnogo toga obećao, a malo toga ispunio. Dobili smo olimpijski bazen, pasarelu i sportski teren na Starčevici, ali i kružni tok na zapadnom tranzitu.

Međutim, dvorane, „Borik“ i „Obilićevo“ nisu sanirane, Lauš nije dobio svoju sportsku dvoranu, niti je Banjaluka dobila novi stadion, „Tržnica“ u Lazarevu nije rekonstruisana, godišnji budžet nije rastao od oko 10 odsto, a pitanja nezaposlenosti nisu riješena, pa čak se i broj nezaposlenih povećao za 16% u posljednje četiri godine.

Kako vjerovati političkim strankama da će u narednom periodu doći do promjena?

Obećanja i načini na koja će se ona ispuniti na papiru „uredno“ izgledaju, ali političari su dobri na riječima, a ne i na dijelima.

Čuli smo mnogo toga o dosadašnjem uređenju našeg grada, o neostvarenim rezultatima i budućim planovima. Ali, problemi u našem gradu su mnogi, to su problemi koji su davno ukorijenjeni i koji se godinama uzgajaju, te se jednim mandatom ne mogu u potpunosti ukloniti.

Mnogi građani ne izlaze na izbore pod parolom: „Svi su oni isti, pokrali su nam sve što imamo za pokrasti, ne zanima nas ko će pobijediti.“ Međutim, ovi ljudi se mogu opisati kao osobe nezainteresovane za opšto dobro, ljudi koji su pognuli glavu vladajućoj stranci, koji se žele distincirati od politike svojevremeno pljujući po situaciji u kojoj se nalaze, apolitična bića koja ne žele sudjelovati u kreiranju opšte sudbine. Nadajmo se da će kod ovih ljudi ipak preovladati osjećaj odgovornosti, te da će svoj glas dodijeliti onima koji im se čine najprikladnijim i doraslim situaciji u kojoj će se obreti nakon izbora.

Na kraju možda nam jedino preostaje da glasamo u nadi da će taj neko koga izaberemo prema nama postupiti s poštovanjem i da će naizad štititi naša građanska prava.