Fabrike snova

Incel, Čajavec, Jelšingrad – tri super heroja Banjaluke. Nekad veličanstvena fabrička postrojenja koja su radila punom parom i hranila desetine hiljada Banjalučana, giganti koji su vukli cijeli grad ka naprijed, širili ga i njegovo ime učinili poznatijim, obogativši grad težinom moći i značajem.

Incel

Nisu oni bili samo otjelotvorenje snage i moći, već oličenje zajedništva i kolektiviteta, radne snage, ali i radničkih prava. Možda iz ove poslijeratne sadašnjosti sve ono što ima oznaku prošlog, predratnog zvuči idealno, sve ružno prekrio je zaborav, a uspomene uljepšane, međutim činenjica je da je Banjaluka prepuna bivših radnika pomenutih postrojenja koji se kunu u “ono” vrijeme.

“Imali smo sve ono što sada nemamo. Socijalno, penziono, trudnice nisu otpuštane. Imali smo svoja odmarališta, ljetovališta, hotele, stanove. Znalo se radno vrijeme i plate su bile redovne. Ono možda najbitnije, radnici su imali dostojanstvo, sigurnost i osjećaj da nečemu vrijede.” – rekla je S. K, bivša radnica Incela.

Prošlo je 17 godina od rata, relativno dovoljno dug period u kojem su se, sigurno mogli iskoristiti silni potencijali, oni koji su postojali prije rata, a i novi savremeniji, u skladu sa težnjama vlastodržaca. Da smo se unazadili, jasno je i pticama.

Bilo je silnih kredita, pozajmica, smješkanja i uvjeravanja političara da smo sve stabilniji, čvršći. Definitivno jesmo, u posljednjih deset godina broj penzionera je porastao, a broj radnika opadao, iz čega bi se dalo zaključiti da uskoro, pošto nema radnika ni radnih mjesta, penzionera neće ni biti. 20 godina samostalnosti, a za još 20, put u svemir iz centra Banjaluke, u najmanju ruku.

“Nekome je odgovaralo da se privatizuje državni kapital. Tako su se tamo neki bogatili. Poznate su priče o tome kako je Incelova proizvodnja zagađivala Vrbas, što je uzrokovalo pomor riba, te ga je zbog toga trebalo zatvoriti. Moguće da je to tačno, ali prije će biti da je to mazanje očiju i da su se pod maskom društvene odgovornosti vršile kriminalne radnje”, kaže S. K.

Privrede i prozvodnje u Banjaluci danas nema. Očigledno je da to opet odgovara nekome, jer je apsurdno da uprkos silnim sredstvima kojih je sigurno bilo, a kojih sasvim moguće, ima još, nije pokrenut nijedan proizvodni pogon koji bi obezbijedio veći broj radnih mjesta. Podsjećamo, nekada su njihovi prozvodi velikom većinom bili za izvoz, i nije bilo porodice u Banjaluci čiji najmanje jedan član nije bio zaposlen u nekom od ovih giganata.

Danas su ta fabrička postrojenja privatizovana. Iako njihova spoljašnost podsjeća na scenografiju filmova strave i užasa, one su prvensveno podsjetnik koliko je  stravična naša privreda. Ta scenografija zapravo jeste naša stvarnost; ujedno provokacija ljepših uspomena i do bola naglašena siva svakodnevnica. Jedini “gigant” i ponos ovoga grada danas, jeste trenutno najviša zgrada Banjaluke. Ko, šta i kako tamo prozvodi možemo samo da slutimo na osnovu posljedica koje trpimo.

I kao što jednom neko reče “Jedina razlika između mene i tih ruševina, jeste u tome što ja hodam.”