Gojkov otac na oporavku u Banjaluci: Osjеćam se mnogo bolje

Petar Đurić nakon samo sedam dana liječenja u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović” osjeća se – mnogo bolje.

Petar (58) i njegov osmogodišnji sin Gojko iz sela Ljeljenča kod Bijeljine dospjeli su u žižu interesovanja javnosti u oktobru prošle godine kada je prikazana Gojkova briga o ocu, koji je po zanimanju drvosječa, a kome je noga teško stradala 2012. prilikom sječe šume.

“Od kako sam došao u Zotović prije sedmicu dana noga mi je zaista bolje. Ne znam šta će dalje da bude, ali mislim da će biti dobro – jutros sam bio na previjanju, čovjek mi kaže da ide nabolje i da otok spada. Mada, sada me je počeo mučiti žuč, trebao bih možda i njega operisati”, priča Petar.

Na liječenju u zavodu “Dr Miroslav Zotović” Petar bi trebao da ostane oko mjesec dana, na terapiji u hiperbaričnoj komori.

“Doktori me još pripremaju za terapiju, velika je gužva i sporo se dolazi na red. Inače, lijepo mi je ovdje, dopada mi se, da sam znao za ovo prije, ranije bih došao, sigurno bih davno ustao na nogu. Malo šetam, kad mi dosadi legnem u krevet, opet ustanem, odem na terapiju, popijem tablete…”

Dok mu je otac na liječenju, mali Gojko je sa tetkom kod kuće, gdje vrijedno uči i obavlja kućne poslove. Na pitanje šta bi volio da Gojko bude kad poraste, Petar kaže – fudbaler.

“Volio bih da bude fudbaler, međutim Gojko kaže da hoće da ide za policajca. Ja mu kažem da nije baš dobro biti policajac jer te svako mrzi. Kažem mu – bolje se upiši u Crvenu zvezdu, mnogi igrači znaju da ‘progule’, odu, budu prvaci”.

A on hoće da bude policajac – i gotovo. Hoću, kaže da malo progonim ljude…”, priča Petar uz smijeh.

Gojka i Petra napustila je majka i supruga kada je dječak imao pet godina i od tada vode brigu jedan o drugome. Nakon što je priča o hrabrom dječaku i njegovom bolesnom ocu dospjela u medije, mnogi dobri ljudi, firme i udruženja potrudili su se da im pomognu.

Sredinom decembra 2013. godine Gojko i Petar uselili su u novu kuću, čiju su izgradnju finansirali grad Bijeljina, kompanija “m:tel”, agencija “Aquarius”, kao i izvođači radova “Steco centar” iz Bijeljine.

Petar kaže da se u novoj kući osjeća kao drugi čovjek.

“Fino je u novoj kući, novo kupatilo vrijedi više nego kuća. Pedeset i četiri godine nisam imao kupatilo, ne znam ni šta je kupatilo, a sad kad sam dobio to – odmah je drugačije, čovjek se promjeni načisto…”

Na liječenje u banjalučki zavod Zotović Petar Đurić je došao na preporuku ljekara Aleksandra Đokovića, a prije toga nekoliko puta išao je na preglede na beogradsku Vojno-medicinsku akademiju (VMA).

“Da mi nije bilo doktora Aleksandra Đokovića iz Beograda da me pošalje ovde meni bi odsjekli nogu davno. U Zotović sam došao na njegovu preporuku, uz uputnicu svog porodičnog doktora, znači sve je besplatno, i za sada se stvarno osjećam bolje. Da sam ostao da se liječim na VMA, morao bih da plaćam 100 evra dnevno.”

Na kraju razgovora Petar kaže da se nada potpunom ozdravljenju, ali da ipak ne bi više radio u šumi. “Ne bih išao u šumu više – ovo me je sad opametilo, radio bih svašta drugo, ali ne bih u šumu…Samo da mi ostane noga”.

Izvor: Mondo