Jeftina Bosna u skupom Holivudu

Šta je to na ovom podneblju što fascinira holivudske reditelje i glumce?

Fascinira ih riječ koja se sastoji od tri slova, koja je na neki način prisutna u našem svakodnevnom životu i koju većina nas želi zaboraviti.

Rat!

Scena iz filma "Zemlja krvi i meda"

Bosna i Hercegovina je u filmovima prikazana kao mjesto rata, mjesto smrti, a prije svega kao mjesto razočarenja.

Svjesni smo toga da su u nama prisutni tragovi rata, ali nije sve sivo, nismo svi psihički uznemireni i nije Bosna isključivo zemlja smrti i paćenika.

Rat je zvanično završio prije 16 godina i ljudi se pokušavaju oporaviti od trauma koje su preživjeli, ali kako to učiniti kada se naše muke prikazuju na velikim ekranima širom svijeta?

Kako da stvorimo drugačiju sliku o nama kada je Holivud bacio oko na nešto od čega mi želimo pobjeći?

Andjelina Džoli će na našoj sramoti zaraditi milione, a nas će svijet ponovo posmatrati kao divljake. Film “Zemlja krvi i meda” će navodno prikazati brutalnu realnost proteklog rata. Ali, Andjelinine riječi: “Nisam znala da će sve biti tako osjetljivo”, sugerišu da ona uopšte nije upoznata sa realnosću. Za nju je rat fikcija, a za nas surova prošlost.

Rat nije prirodni fenomen, nije tornado čiju stihiju ne možemo kontrolisati. Rat nije živo biće koje možemo povrijediti ili okriviti za naše neuspjehe. Kada pričamo o ratu govorimo o sebi, o ljudskoj slabosti, ljudskoj krhkosti i o bolu kojeg čovjek čovjeku nanosi.

Kada Holivud priča o ratu u bivšoj Jugoslaviji, on oslikava nas, našu surovu prošlost, a ne nečiju tuđu priču. Kako da ta tema ne bude osjetljiva?

U svijetu je Bosna i Hercegovina poznata po ratu, kao što je Italija poznata po pici, a Francuska po Ajfelovom tornju. Znam da bih i ja radije pripadala nekome ili nečemu čije ime nosi konotacije pozitivnog, umjesto stravičnih ratnih zločina.

Džon Travolta je juče stigao u Bosnu kako bi se pripremio za svoj novi film, u kojem glumi srpskog vojnika koji se želi osvetiti američkom vojnom veteranu. Još ne znamo dovoljno o filmu da bi ocijenili na koji način će srpski vojnik biti predstavljen, ali do sad smo naučili da su Amerikanci heroji, a ljudi sa Balkana ogorčeni ekstremisti.

Sjećam se da su prije 10 godina tinejdžerke bile zaluđene filmom “Plešimo zajedno” (Save the last dance). Ja sam bila razočarana filmom, jer u jednom dijelu glavna glumica, nakon što se preselila u geto, na pitanje: “Da li tamo ljudi pucaju jedni u druge”, odgovora “Nisam se preselila u Bosnu”. Film je napravljen 2001. godine, a Holivud još nije odustao od nas.

Ako su Amerikanci već toliko opsjednuti nama, zašto ne pišu skripte koje govore o našoj izdržljivosti, našoj prirodi, našim umjetnicima, o ljubavi, o našem humoru? Zašto ne naprave nešto s čim ćemo se i mi ponositi? U ovih 16 godina nakon rata dovoljno su nas ocrnili, pa valjda mogu pronaći i neku pozitivnu priču. A ako im naša dobra strana ne paše, nek nas ostave na miru, nek nas ne podsjećaju na loše trenutke. Dovoljno su zaradili na nama i ujedno dugoročno obilježili  našu reputaciju u svijetu.

[adrotate banner=”2”]