Kada spojiš četiri ćevapa dobiješ banjalučki ćevap

Međutim, nije samo to dovoljno za ovaj specijalitet.

“Ne postoji jedinstveni recept za banjalučki ćevap jer svaka domaćica, svaki kuvar, doda nešto svoje u nadi da će baš njegova kombinacija biti najbolja”, rekao nam je Zoran Sanković iz Turističke organizacije Banjaluka.

On nam je objasnio da specifičnost ovog jela nije samo u ukusu, već i u obliku.

“Pravi se tako što se, zapravo, sastave četiri manja ćevapa, ali ne okrugla već malo spljoštena. Taj pločasti oblik doprinosi sočnom ukusu.”

Da je Sanković u pravu, ubrzo smo se i sami uvjerili u jednoj od mnogobrojnih banjalučkih ćevabdžinica. Prvo je miris pečenog mesa i svježeg hljeba nagovijestio da nam se sprema nešto dobro, a onda su pred nas spušteni tanjiri sa ćevapima čudnog izgleda, u lepinjama koje liče na one koje u Beogradu zovemo – somun.

Ukus? Spektakularan! Meso je sočno ali nije masno, bijeli luk se osjeća ali ne dominira, slano taman koliko treba. Lepinja je priča za sebe. Meka, vazdušasta ali nije žilava. Miriše na meso, jer se i sama jedno vrijeme vrtila na roštilju u društvu ćevapa, ali nije to moča, koja može da bude masna i teška, već samo blago “namirisana” .

Od priloga smo dobili krupno sječeni crni luk koji može, a ne mora, da se ušuška u lepinju.

“A kajmak? Zaboravili ste kajmak! U lepinji ima mjesta i za taj dodatak”, rekao nam je Sanković. Poslušali smo ga i, naravno, nismo pogriješili.

“Kakav će ćevap biti, zavisi od kuvara, ali i od roštilj majstora”, kažu u ćevabdžinici “Obeliks”. Nažalost, to je sve što su nam u vezi sa receptom za ćevape rekli i to ne samo oni. I u drugim ćevabdžinicama isnistiraju na tome da “nema tu šta da se mudruje: malo junećeg mesa, malo bijelog luka, so, biber, sve se pomiješa i peče”.

Nešto precizniji recept, doduše starinski i za veću količinu, koji smo dobili iz Turističke organizacije Banjaluka, glasi ovako:

Potrebno:

10 kg mesa od čega je 70 odsto govedine od vrata, plećke ili podplećke, i 30 odsto bravetine (meso od ovce koja ne smije biti starija od dvije godine, bilo koji dio). Meso mora biti “prošarano”, što znači da sadrži 15 do 20 odsto masnoće.

– Veća glavica bijelog luka

– So i biber po ukusu

Priprema:

Meso prvo isjeckati, što duže to bolje, a stari recept kaže – najmanje sat vremena. Danas se meso melje mašinom za mljevenje što nije znatno pokvarilo ukus jela. Nakon sjeckanja, dodajte istucanu glavicu bijelog luka i začine. Tek sada sastavite junetinu i ovčetinu i mijesite tijesto pola sata. Nakon toga ga pokrijte vlažnom lanenom krpom i ostavite da odleži na hladnom, dva do tri sata.

Od mesa napravite pločice veličine kažiprsta, sastavite četiri komada, a u jednu porciju ide oko 200 grama mesa.

Ćevapi se peku od sedam do deset minuta, na jačoj vatri.

Za lepinju je potrebno brašno Tip-500, kvasac i voda, a koliko ćete čega staviti je stvar ukusa. “Sve zavisi od majstora”, kažu u Banjaluci i objašnjavaju da je dobra ona lepinja koja se nakon stiskanja vraća u svoj prvobitni oblik.

Lepinje se peku na temperaturi preko 400 stepeni Celzijusovih, najbolje u zidanim pećima koje se lože bukovinom i grabovinom.

I na kraju, ali ne manje važno – banjalučki ćevapi u lepinji se jedu rukama, čak i ako su sa kajmakom. Ne tražite nož i viljušku, ne kršite pravila!

Izvor: Mondo.rs