Legenda banjalučkog “Čajaveca”: Nikada više nećemo praviti televizore!

Sedamdesetdevetogodišnji Predrag Babić Braco, legenda banjalučkog “Čajaveca”, snimatelj, VK radio-mehaničar i serviser koji je popravio desetine hiljada TV prijemnika po bivšoj Jugi, tvrdi da se u Banjaluci više nikada neće praviti televizori!

– Nažalost, jer kada vidimo za koju bagatelu može da se kupi nov televizor, kome se onda isplati da radi domaći TV prijemnik? Dakle, nemamo jeftinu radnu snagu, tehnologije su se promijenile i to je danas nemoguće – ističe Babić.

Ipak, on se ne miri sa propašću ovog giganta koji je uz “Gorenje”, “Iskru” i “EI Niš” bio ponos elektronske industrije SRFJ, pa svake godine, 22. decembra, na dan nekadašnje fabrike, u 11 časova organizuje druženje sa bivšim kolegama, piše “Press RS”.

“Čajavec klub 15 do 100”

– “Čajavec” je tada organizovao sjednicu radničkog savjeta, zakusku i dodjelu diploma najboljima. Te fabrike, koja je hranila 20.000 ljudi, više nema, ali mi se i dalje okupljamo i dopisujemo na internet stranici “Čajavec klub 15 do 100”. Naravno da svi kukaju za “Čajavcem” i ostalim velikim banjalučkim fabrikama, gdje su imali sigurnost, radnička prava, dobijali stanove, sticali penzije… To je bio sistem koji je štimao i u kojem su ljudi živjeli zadovoljno. Danas ne proizvodimo ništa svoje, jer je nekome zasmetala naša fina Jugoslavija. Pa danas stručni radnici sa završenim fakultetom i dalje žive kao podstanari, da ne pominjem ostalo – naglašava ovaj penzioner i pamti da je zanat usavršio prvo u JNA, a onda u Radio-centru “Čajaveca”, gdje se zaposlio 1957.

– Iste godine počeli smo da proizvodimo auto-prijemnike “bosna”. Imali su mehaničku tastaturu za fiksiranje stanica i ugrađivani su u autobuse i kola raznih funkcionera. Poslije smo pravili auto-radio “tara” za “fiće” i prvi domaći tranzistor “slavuj”. Tek 1958. godine smo uzeli “Filipsovu” licencu za crno-bijele televizore, a 1959. prešli smo na veći “Filipsov” ekran. Tada je u gradu na Vrbasu bilo samo desetak takvih televizora – otkriva Braco.

I ubrzo se zapalio jedan od pomenutih TV prijemnika koji je bio u vlasništvu izvjesnog ljekara. Hitno je sazvana sjednica lokalnog komiteta KPJ, a Babić je kao popravljač i poslovođa servisa u “Čajavcu” morao na teren.

– Digla se hampa, pa sam išao od kuće do kuće i pregledao televizore. Greška je bila što je visokonaponski kabl od 16.000 volti bio naslonjen na drvenu kutiju, pa je varničilo… To smo popravili, a fabrika je poslije počela da proizvodi TV marke “autovoks 511”. Rađeni su po italijanskoj licenci i danas bi vredjeli najmanje 10.000 KM. Imali su ih samo “visoki”, sve dok nismo počeli da proizvodimo domaće TV uređaje, a kasnije i kolor televizore, što je bio veliki napredak – prisjeća se ovaj sagovornik koji je kao serviser televizora kombijem i “fićom” obišao pola Jugoslavije.

Pionir video-tehnike

– Naš servis, čiji sam bio šef, osnovan je prije zagrebačkog i riječkog, pa sam tako popravio TV bratu pjevača Ive Robića, ali i Žuži Jelinek koja je šila odijela za Tita i Jovanku. Uvijek je bilo bakšiša – ističe Babić, koji je bio jedan od pionira video-tehnike u “Čajavcu”.

– Naš “Video-inženjering” bio je posebna firma u preduzeću. Imali smo velike plate, a najviše kada smo radili sisteme obezbjeđenja za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine. Pokrili smo cijelu bob stazu i dvoranu “Zetra” sa 64 kamere. Naš video-nadzor je predstavljen na otvaranju robne kuće “Boska”, a imali smo udio u opremanju i uhodavanju TV Banjaluka i drugih kada je počeo rat – napominje Braco.

Ne zaboravlja (ne)zgodu koja se desila kada se sa kolegom zaputio u turističku posjetu u Veneciji.

– Pošto smo za JNA radili i tajne projekte, prije polaska u Italiju javili smo se u Kontraobaveštajnu službu zbog dozvola. Kolega je navro da tamo kupi “vespu”, tajno je prenio novac i dovezao motocikl u Banjaluku. Ja sam mislio da neće biti problema, međutim u preduzeću su mi rekli da nije mogao da od prenesenog novca kupi “vespu” i da je prodao vojnu tajnu ustašama. Na to sam se nasmijao i rekao da je kolega novac sakrio u pasti za zube i da nema govora o prodaji fabričke tajne – prepričava Predrag.

On otkriva i kako je “Čajavec” tehnološki prevazišao Japance.

– Ranije su se kanali na našim prekidačima mijenjali putem “selektora”, a kada smo uveli senzore, sutradan je u novinama izašla “patka” da smo prestigli Japance – kaže ovaj vlasnik bezbroj zahvalnica i povelja od preduzeća.

Brega, Bebek i Braco!

Braco je radeći u “Čajavec inženjeringu” birao zvučnike za koncert popularne rok grupe “Bijelo dugme” u Beogradu.

– Preduzeće im je poklonilo po kolor televizor, a ja sam bio zadužen da ih odvedem na ručak u restoran “Borac”. Tako sam ovu zajedničku fotografiju nazvao “3B” – Bregović, Bebek i Braco, a dobio sam i autograme. Inače, imam i potpise pjevača Dragana Stojnića i Cuneta Gojkovića, operske dive Gertrude Munitić, glumca Mije Aleksića, šahista Kasparova i Spaskog – navodi Babić.

On u svojoj vikendici u Slatini ima pedesetak starih “Čajavčevih” modela televizora i radio-prijemnika.

– I danas bih znao da ih popravim. Te i uređaje mnogih kolekcionara trebalo bi sačuvati u nekom muzeju – kaže ovaj Banjalučanin koji sakuplja i stare foto-aparate i kamere.

Izvor: Pressrs.ba