Najstarijim Banjalučanima poplava odnijela cijeli život

Sve mi je voda odnijela, sama sam na ovom svijetu, ne znam ni kako sam ostala živa, priča kroz suze Kristina Šobot iz Lazareva, smještena u Dom penzionera u Banjaluci.

Foto: A. Čavić

Ova šezdesetosmogodišnja starica živjela je u iznajmljenoj ljetnoj kuhinji, ali je i bez nje ostala kad je voda počela da nadolazi.

“Tog kobnog četvrtka uveče sjedila sam i govorila svojoj gazdarici da će doći voda. Ona mi je rekla da ne marim za te gluposti i da mogu ići na spavanje. Nisam mogla da zaspim jer sam se jako bojala. U petak oko pola četiri ujutro ustala sam da popijem malo vode. Spustila sam noge sa kreveta i osjetila da je oko mene voda. Zvala sam pomoć, ali me niko nije čuo. Pokušala sam da provirim kroz prozor i vidjela da je moja gazdarica otišla sa svojom djecom kod majke”, priča potresena žena.

Nakon što je konačno uspjela da dozove mladića koji je pored njene kuće prolazio u čamcu pomislila je da je spasena, ali je tada uvidjela da joj on ne može pomoći jer je dvorišna kapija bila zaključana.

“Gazdarica je otišla i zaključala kapiju, iako je znala da će doći voda jer je to prenijela televizija. Momak je skočio u vodu i prenio me na leđima. Da njega nije bilo ja bih se udavila jer sam neplivač”, kazala je ova žena, koja nema nikoga od rodbine.

Muž joj je, priča, poginuo prije nekoliko godina, a djecu nisu imali.

“Samo da i ja umrem jer se ionako nemam gdje vratiti. Kuda ću ovakva, kome ja trebam, mora neko da se brine o meni”, dodala je kroz suze.

Sličnu sudbinu doživjela je i Radojka Lončar koja je, zajedno sa još desetoro sugrađana, takođe zbrinuta u ovoj ustanovi.

“Jesu li mi stavili vrata, da li ste vidjeli prozore, da li je moja kuća još na mjestu”, pitala nas je zabrinuta starica, misleći da smo predstavnici Gradske uprave.

Osamdesetdevetogodišnja Banjalučanka živjela je u naselju Česma.

“Sjećam se da su me probudili u petak ujutru oko tri i rekli da je pukao most kod ‘Vitaminke’. Rekla sam samo da me puste da se obučem jer sam bila u pidžami, a oni meni da me moraju evakuisati. Ne znam šta je s mojom baštom, stolicama, namještajem… Mislim da sam sve to izgubila, a i kome da ostavim. Živim sama, bez igdje ikoga. Moji najmiliji su odavno pod zemljom, a moje rodno mjesto Šamac skroz poplavljeno”, kazala je ona.

Prema njenim riječima, najviše žali za slikama jer su joj one najveće blago.

“Znate, to su moje uspomene na srećnu državu i lijepe dane. Tada sam živjela i bila srećna, a sada, sada samo preživljavam”, požalila se Lončareva.

Nakon Doma penzionera otišli smo u Socijalno-gerijatrijski centar Banjaluka, gdje je smješteno 15 ljudi koji su zbog poplava ostali na ulici.

“Evo, ležim ovdje i ne mogu da pomognem sinu koji čisti. Kad se povukla voda i kad smo počeli čistiti slomila sam nogu i kost mi je pukla, tako da su me morali ovdje smjestiti”, ispričala je Jelena Soprenić (70) iz Trna, kod Banjaluke, koju nesreća dugo prati.

“Kod moje kuće su prvo digli auto u vazduh, nakon toga su se pojavile zmije i sada voda. Više nemam ni snage da vam opišem šta sam preživjela. Voda je samo nadolazila, jedva su nas spasili jer nisu imali dovoljno čamaca. Bog nas je pogledao u ovom svemu, ali ja u tu kuću ne mogu da se vratim”, kazala je ona.

Draženka Todorović, glavna sestra u Domu penzionera, istakla je da su svi ugroženi od poplava zbrinuti i da im ničega ne nedostaje.

“Drago mi je što smo pomogli ovim ljudima, a ukoliko bude potrebe pomoći ćemo im još. Ovdje se trenutno nalazi 12 osoba i svi su u dobrom stanju. U stalnom smo kontaktu sa Kliničkim centrom Banjaluka i ako se stvori potreba mi ćemo im biti na usluzi”, kazala je Todorovićeva.

U banjalučkoj kasarni “Kozara” u proteklih nekoliko dana smještaj je potražilo 340 ljudi, koji su se u međuvremenu snašli, tako da ih je juče bilo samo devetoro.

Izvor: Nezavisne