Banjaluka, 24 godine od završetka rata

Današnji praznik – dan (us)pomena na prekid rata u BiH, Aranđelovdana i slave policije RS – i 24 godine nakon Dejtonskog sporazuma gotovo je idealan za rubriku iz našeg serijala “Banjaluka nekad i sad”.

Pođimo redom. Prije skoro dva i po desetljeća baš kao i ovaj 21.11. osvanuo je maglovit dan. Pisac ovih redova – tada dopisnik “Večernjih novosti” – dobio je redakcijski zadatak da prati zbivanje u američkoj vojnoj bazi u Ohaju i da pošalje reagovanje ukoliko pregovarači (Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman) pristanu na sporazum i trajni mir.

Banjaluka je i taj dan bila bez napajanja električne energije, a jedini izvor informacija bio je tranzistor. Cijelo prijepodne proteklo je u kontraverznim vijestima. Od onih da su pregovori doživjeli fijasko, do ohrabrujućih da idu u dobrom pravcu i sporazumu. Do 16 časova nije stigla željena vijest.

Otišao sam do stana na ručak. Mrak je lagano padao na grad nad koiim je “vladala” neka neobična tišina i neizvjesnost. Slušao sam BIG radio jer je voditelj (bio je to Igor Crnadak, još aktuelni šef BiH diplomatije) pratio CNN i obavještavao “pučanstvo” o toku pregovora. Sjećam se da je bilo skoro 18 časova kada je Crnadak zadihanim i uzbuđenim glasom rekao, otprilike, ovo:

“Upravo je predsjednik SAD Bil Klinton naciji saopštio da je prihvćen mirovni sporazum i da će uskoro početi ceremonija potpisivanja dokumenta…”

I onda je nastao pravi haos. Sa svih strana Banjaluke započela je rafalna paljba iz raznih oružja, a bogami i oruđa. Nebom su šarali svjetleći meci, čuli su se topovski udari… Budući da kod kuće nisam imao signal jer su se telefonske linije usijale, požurio sam u dopisništvo i da javim redakciji da Banjaluka “gori”.

Idući prema radnom mjestu kraj mene je na današnjem Bulevaru cara Dušana “grunuo” topovski udar. Skoro me izbacio iz cipela od udara, ali i straha.

Izdiktirao sam izvještaj o proslavi “Dejtona” u Banjaluci i požalio se uredniku Jovanu Kesaru “da se plašim povratka kući”.

“Poginuću na kraju rata od zalutalog metka”, rekao sam legendi “Novosti” – ” ne znam kako ću se vratiti kući”.

A duhoviti Jovan je rekao:

“Idi kanalizacijom, kao Tihi i Prle!”

Podsjetio me na čuvenu seriju “Otpisani” koje se sjećaju i mlađe generacije. I slatko – nasmijao.

Kada sam jutros, odlazeći na redovnu jutarnju kafu, prošao centrom grada Banjaluka je “spavala”. Neradni je dan, a samo maglovito jutro i neboder pokriven “londonskim tijestom” podsjetili su na značajan datum iz ne tako davne prošlosti.

Iako je praznik, nigdje nikakvog obilježja, transparenta ili bar zastave!

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević