Neumorni hroničar Banjaluke i Krajine

Početkom ove godine, pred gradsku skupštinu je stiglo 13 prijedloga za dodjelu naziva ulicama u naseljima Motike i Petrićevac, a među njima i prijedlog da se jedna od ulica nazove po Stojanu Bijeliću. O ovom neumornom istraživaču i hroničaru pisao je banjalučki novinar Aco Ravlić.

Niko nije ponudio čitaocima novina toliko zanimljiva štiva o prošlosti Banjaluke, ali i Bosanske Krajine, kao Stojan Bijelić tridesetih godina prošlog vijeka. Njegovi prilozi odisali su činjenicama koje je prikupljao, a potom složio u pitku priču.

Tako nije bilo oblasti koju nije obradio. A sve je to činio bez bojazni da će biti pokraden, da ga neće pri citiranju spominjati kasniji autori. Njegovo djelo bilo bi još priznatije i poznatije, bolje uočeno, da je njegovim tekstovima uredništvo “Vrbaskih novina”, inače zvaničnog glasila Vrbaske banovine, posvećivalo barem malo više pažnje, da nije s njegovim vrlo vrijednim tekstovima “krpalo” stranicu, a jednom su čak, što bi se reklo s neba, ubacili dio o vojničkom groblju među tekst o telegrafistima.

Bijelić Stojan je i po tavanima nekadašnje beladije tragao za dokumentima i znao objaviti posebne priloge izvan svojih serijala “Iz banjalučke prošlosti” i “Bos. Krajina u prošlosti”.

Banjaluka: Fotografija sa kraja 19. vijeka

Oba serijala nude mnoštvo podataka koje naknadno potvrđuju drugi izvori, što najbolje kazuje koliko je Stojan Bijelić poštovao prošlost i istinu bez obzira na to što je zaista rijetko zapisao i neku predrasudu. Međutim, istinu je poštovao. O tome ima niz primjera. Ipak, spomenuću samo jedan. Sve što je učinila Austrougarska za vrijeme perioda okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine većina je srpskih javnih radnika nipodaštavala i izvrgavala minorizaciji i poruzi.

A Stojan Bijelić je, recimo, pozivao na trajnu zahvalnost generalu baronu Joelsonu (Jelzonu), koji je učinio Banjaluku gradom aleja. Nažalost, toliki su režimi prošli, a ni u jednom brigadir Joelson nije počašćen nazivom i najmanje uličice. Još jedna Bijelićeva osobina je lako uočljiva, a to je želja da se odredi lokacija zgrada ili ulica o kojima piše, kako bi ih u budućnosti mogli smjestiti na približno pravo mjesto. Činio je to s najvećom ljubavi, kao čovjek koji je zavolio i postao trajni zaljubljenik u ovaj grad.

Stojan Bijelić je uz spomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga iza sebe. Najvredniji je zbog mnogo čega prikaz rukopisa brigadira austrougarske posade Kalszera (Kalser), kojeg je svojevremeno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga, koji je radio u kancelariji pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalszera.

Stojan Bijelić nije rođeni Banjalučanin, ali po ljubavi koju je iskazivao prema Banjaluci spada u red najdičnijih njegovih građana.

Sigurno je Krajišnik po rođenju, jer ko bi drugi osim rođenog Banjalučanina u tako kratkom roku toliko zavolio grad na Vrbasu. Možda je čak u bližem srodstvu sa jednim od najpoznatijih slikara Jovanom Bijelićem. Rođen je 30. VIII 1867. godine, dakle, kao dječak od 11 godina ponio je dobra sjećanja na Osmansku carevinu, koja je napuštala Bosnu i Hercegovinu, a dobro je upoznao novu okupacijsku vlast. U spomenutom odgovoru jednom kritičaru, Stojan Bijelić je napisao i ovu rečenicu: “Ja sam rođen u turskoj carevini, koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin milet”, međutim, nije napisao ime rodnog mjesta.

Nastavnik i direktor

Stojan Bijelić je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu. Bio je nastavnik ili je obavljao dužnost direktora mahom na trgovačkim školama u Trebinju, zatim u Bihaću, iz kojega je premješten u Brčko, a iz Brčkog u Livno, da bi prestankom austrougarske okupacije, tj. stvaranjem Kraljevine SHS, došao u Banjaluku, gdje je do ukinuća, odnosno preimenovanja Više djevojačke škole u Žensku građansku školu 1925, bio direktor sve do penzije.

U Banjaluci se po drugi put oženio (prva supruga mu je bila Jevrejka). Supruga Jelena rođena Ivezić, na njegovu veliku žalost, umrla je 5. V 1937, a on 24. XII 1943.

Izvor: Press