Pismo Dejane Zečević iz Banjaluke: Doktor Milan Vučić je heroj u bijelom mantilu

Pisma obično donose vijesti od dragih i dalekih, od onih iz čije tišine, zebnje i ushićenja tuđim gestom dopire sjaj krvotoka, iskrena misao i želja da emociju, koja je podstakla na pisanje, saznaju drugi.

Dejana Zečević, udata Drljić, porijeklom iz Palačkovaca kod Prnjavora, vaspitačica u Banjaluci, majka sedmogodišnjeg Matije i jednogodišnje Emilije, koja je u ratu istog dana ostala bez oca i djeda, svjedoči o još jednoj porodičnoj drami, ali i vjeri u ljude, o novoj životnoj nadi…

Heroj u bijelom mantilu za Dejanu i njenu porodicu je Milan Vučić, oftalmolog iz Banjaluke.

On je njenoj majci Jelici, koja živi u Vijačanima, pružio novu šansu. O tome je napisala pismo.

“U svijetu medicine ponekad je potrebno više od stručnosti, potrebna je i hrabrost. Ova priča govori o doktoru Milanu Vučiću, jedinom hirurgu koji je pristao da operiše oči moje majke kad su svi ostali odbili”, piše Dejana u dirljivoj ispovijesti, dijeleći sa nama svoju radost i svoju tugu istovremeno.

“Moja majka se suočila sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, zbog dijabetesa je izgubila vid. Poznati banjalučki vitroretinalni hirurg je odbio da je operiše. Nakon toga pokušali smo u Beogradu, pa u Zagrebu i Ljubljani. Svi su imali isti odgovor: da pacijent nije operativan”, opisuje ova mlada, ali hrabra žena puteve beznađa i tumaranja tunelima bez svjetlosti.

“Ipak, kada smo izgubili nadu Bog nam je poslao doktoricu Miljanu Tepić Popović, koja nas je upoznala sa doktorom Vučićem. Ovaj stručnjak i humanista postao je heroj cijele naše porodice. On je jedini rekao “Hajde da pokušamo”. Njegova spremnost da operiše moju majku bila je svjetlo na kraju tunela. Pokazao je izvanredno razumijevanje, nudeći nam nadu u trenutku kada nam je bila najpotrebnija”, pojašnjava Dejana trenutak i gest, dan i događaj koji je nakon beznađa njenoj majci Jelici pružio novu šansu, vratio vjeru u ljude i u život.

“Dan operacije bio je prepun nervoze, ali uz doktora Vučića osjećali smo se sigurnije. Njegov tim i on bili su izuzetno profesionalni, a briga za moju majku očigledna. Operacija je uspjela i moja majka sada uživa sa unucima, sa mojom djecom. Zahvaljujući hrabrosti i posvećenosti doktora Milana Vučića, moja majka je dobila drugi šansu”, smatra Dejana.

Trud i odlučnost doktora Vučića, mladog stručnjaka posvećenog poslu i pacijentima, promijenili su život osobe koja je i prije toga suviše propatila.

“Milan nama nije donio samo radost, sreću, nego i više od toga… Ovo nije priča o medicinskoj intervenciji, već o humanosti, empatiji i hrabrosti. Doktor Vučić je herojska ličnost u našim životima. Nikada mu nećemo zaboraviti, sve što je učinio za nas, kao stručnjak i kao čovjek”, poručila je Dejana Drljić.

Tragični datumi i događaji

U ratu su istog dana – 25. maja 1995. godine na Ozrenu, kada se mir već nazirao, poginuli njen otac Borislav Zečević u 26. godini i njen djed Tomislav Tošić u 45. godini.

Njen otac sahranjen je na 20. rođendan njene majke Jelice. Dejana je tada imala 18 mjeseci. Ona je odrasla bez djetinjstva, sa prvim koracima ušla u svijet odraslih, jer je sudbina tako odredila. O majci kao osloncu u najtežim danima i godinama govori sa sjetom:

“Odrasla sam bez oca i rano shvatila da sve moram sama. Ipak, moja majka je bila moj najveći oslonac u životu. Otac mi je nedostajao i tada, kao što mi i sada nedostaje. Majka me naučila da se borim u najtežim momentima”.

Izvor: Nezavisne