Put bez povratka ili ljubav prema sebi?

Da anoreksija i bulimija, kao poremećaji u ishrani mogu ostaviti ozbiljne posljedice po ljudski organizam, oduvijek je poznato. Zadnjih godina, ne samo mediji, nego i obrazovne ustanove pridaju veliku pažnju ovim problemima, a ipak sve više mladih obolijeva. Zašto je tako, šta su uzroci poremećaja u ishrani i kako ih spriječiti saznajte u narednoj priči.

Anoreksija i bulimija najčešće se javljaju od petnaeste do devetnaeste godine, a dobna granica iz dana u dan se pomjera. Jedna od zabrinjavajućih činjenica je podatak da se, npr. u Velikoj Britaniji, sve više petogodišnjaka suočava sa ovim poremećajima.

Velika smrtnost

Anoreksija je poremećaj koji karakteriše izbjegavanje hrane, a bulimiju prejedanje i povraćanje.

Posljedice anoreksije su sljedeće: pothranjenost, opadanje kose, vrtoglavica, slabost, nizak krvni pritisak, suva koža, bol u predjelu trbuha, anemija, izostanak menstruacije, pojačana osjetljivost na hladnoću.

Posljedice bulimije: gubitak zubnog tkiva, tačkasto krvarenje na licu, loš rad gušterače, aritmija srca, izostanak menstruacije, oštećenje jednjaka i želuca.

Oboljeli od bulimije često sami zatraže pomoć ljekara, dok to nije slučaj sa anoreksijom. Ipak, smrtnost oboljelih u oba slučaja, zadnjih godina veoma je visoka.

Anoreksija i bulimija kao posljedica neprihvatanja sebe

Prema riječima REBT terapeuta pod supervizijom, Irene Spasojević, anoreksija i bulimija poremećaji su najčešće zasnovani na emocionalnoj osnovi.

“Iako anoreksiju karakteriše izbjegavanje hrane, a bulimiju prejedanje i povraćanje, oba poremećaja u svojoj osnovi imaju zajedničke karakteristike – misli usmerene na hranu i uspostavljanje kontrole nad njom, dok je na planu emocija prisutna je ogromna tuga i usamljenost, beznađe, potreba za apsolutnom kontrolom (koju je nemoguće postići što rezultira nesigurnošću), neophodnost prihvaćenosti od svih i stalna potreba za emocionalnom hranom, istakla je Irena Spasojević.

Irena je objasnila da se sve prethodno navedeno „manifestuje kroz mazohistički odnos prema sebi uopšte”, a najvidljivije prema svom tijelu, koje se ne prihvata.

“Kod bulimije i gojaznosti, hranom se pokušava popuniti emocionalna rupa. Prejedanje izaziva gađenje i osjećaj krivice, a povraćanjem se osoba pokušava ‘poništiti’ i povratiti sebe kao takvu. Anoreksično mršave osobe sebe vide kao predebele, jer i dalje vide svoju emocionalnu rupu kao preveliku”, rekla je Irena Spasojević.

Poremećaji u ishrani i uloga medija

Anoreksija i bulimija nesumnjivo su bolesti 21. vijeka. Nekada se za ove poremećaje tražio krivac u medijima, pogotovo modnim časopisima, koji su plasirali savršene modele na naslovnicama. Takođe, optuživali su i svjetske modne kreatore, koji su za svoje revije angažovali samo anoreksične modele.

Zadnjih godina situacija se mijenja, pa možemo navesti primjer modnog časopisa „Vogue“ čiji urednici su nedavno izjavili da će ubuduće raditi samo sa „zdravim“ manekenkama.

Uticaju na modne kuće, nesumnjivo je doprinijela i kampanja francuske manekenke Isabelle Caro koja je od posljedica anoreksije preminula 2010. godine. Ona je od 2007. godine pred objektivom Oliviera Toscanija upozoravala na posljedice anoreksije.

“Predugo sam se skrivala i pokrivala. Sad se želim pokazati bez straha, iako znam da moje tijelo izaziva odbojnost. Želim se oporaviti zato što volim život i cijelo bogatstvo koje on pruža. Jednako tako, želja mi je upozoriti mlade na sve opasnosti ove bolesti”, izjavila je u vrijeme kampanje.

Shvativši ozbiljnost ovih poremećaja, osvijestili su se i modni dizajneri. Brojni aktivisti širom svijeta svakodnevno upozoravaju na posljedice anoreksije i bulimije. O ovim problemima čitamo, gledamo ili razmišljamo veoma često – ali, poremećaji su i dalje prisutni, i nažalost, odnose mlade živote…

Sa suzama u očima one su objavile svoju priču

Dvadesetpetogodišnja Banjalučanka, koja je ovom prilikom željela ostati anonimna, još uvijek se liječi od posljedica anoreksije, sa kojom se susrela kada je imala sedamnaest godina.

“Roditelji su mi po cijeli dan radili, i bila sam sama u kući, tako da niko nije obraćao pažnju na to šta jedem. Roditelji su dozvoljavali da budem sama jer su imali povjerenje u mene, nikada nismo imali problema. Međutim, slušajući svoje prijateljice koje su svakodnevno govorile da su debele, da moraju omršaviti, počela sam i sama voditi računa o tome. Osim toga, zaljubila sam se u jednog momka koji me nije ni primjećivao, pa sam počela padati u depresiju. Tako sam i ja sa svojih 54 kilograma i 170 cm visine mislila sam da sam gojazna. Uvela sam neke promjene u ishrani, tačnije, skoro ništa nisam jela.

Za mjesec dana omršavila sam 6 kilograma, ali nisam se mogla pogledati u ogledalo, jer sam samoj sebi još uvijek bila debela. Nakon toga, počeli su se javljati problemi. Sve češće sam padala u nesvijest, slabo sam vidjela, glava me svaki dan boljela, i imala sam grčeve u mišićima”, istakla je naša sagovornica.

Shvatila je da boluje od poremećaja u ishrani tek kada je stanje postalo veoma ozbiljno.

“Nakon što sam se po ko zna koji put onesvijestila u školi, profesorica me odvela u hitnu. Bilo je strašno. Pala sam u šok, nisam prepoznavala ljude oko sebe, nisam znala gdje sam… Borili su mi se za život, hitno su me prebacili na liječenje u drugu zemlju. Bila sam u komi, a mojim roditeljima su rekli da se pripreme za najgore… Ipak, uspjela sam se izvući iz tog pakla, ali još uvijek imam posljedice. Svakodnevno moram piti tablete da ojačam organizam, a o majčinstvu ne mogu ni razmišljati. Djecu ne mogu imati, a često mi se desi i da padnem u nesvijest”, priča naša sagovornica.

Ona je dodala da je anoreksija „bolest koja može uništiti organizam za nekoliko dana, i odvesti nas u najveći pakao koji možemo doživjeti“.

“Sada imam 25 godina, i gledam mlađe djevojke koje su opsjednute svojim izgledom. Nekim bliskim prijateljicama ispričam svoju priču, i vidim da im na taj način pomognem da zavole sebe. Djevojke, nemojte siliti svoje tijelo, treba se zdravo hraniti i baviti sportom, a što je još bitnije – treba voljeti sebe.

Nažalost, ja sam to kasno shvatila, ali voljela bih da mlade djevojke koje pročitaju ovu priču na vrijeme shvate kakve posljedice nosi anoreksija”, istakla je naša sagovornica.

Ne težiti perfekcionizmu!

REBT terapeut pod supervizijom Irena Spasojević istakla je da od poremećaja u ishrani češće obolijevaju djevojke, jer se „žensko tijelo više komenatriše i kritički stavlja u prvi plan“, te da edukacija može dosta pomoći u sprečavanju ovih poremećaja.

“Edukacija može koristiti za shvatanje i adekvatnije suočavanje i ophođenje prema ovom problemu. Za osobe koje imaju ovaj problem sugerišem REBT tretman koji podrazumijeva izmjenu misli koje održavaju poremećaj. Bitno je raditi na tome da osoba prihvati sebe, i da razvije bezuslovnu ljubav prema sebi, što podrazumijeva odustajanje od perfekcionističkih težnji.”

Dvadesetogodišnjakinja, koja takođe nije željela da otkrivamo njeno ime, priznala nam je da još uvijek ima poremećaje u ishrani, iako se odavno susrela sa posljedicama istih.

“Sve je počelo kada sam imala petnaest godina. Uvijek sam bila mršava, ali u tom periodu tijelo mi se naglo razvilo i dobila sam obline, što nikako nisam mogla prihvatiti, I, dalje stojim iza toga da sam u tom periodu bila gojazna. To je bio početak srednje škole i velikih promjena. Gledala sam savršene djevojčice, koje su naspram mene izgledale kao barbike, visoke i vitke. To se odrazilo i na moj društveni život. Počela sam se povlačiti u sebe, nisam išla na rođendane, nisam se družila sa njima poslije škole. Bojala sam se da će me zadirkivati zbog mog tijela. Osim toga, baš u tom periodu roditelji su mi se razveli, i to je za mene bilo nešto najgore što mi se moglo desiti. U početku sam baš zbog tih problema počela gubiti apetit, a samim tim i kilograme. Naravno, to mi se svidjelo, zbog čega i jesam odlučila da uvedem potpunu kontrolu nad svojom ishranom, istakla je naša sagovornica.

Iz dana u dan smanjivala je broj unesenih kalorija, dok nije došla do perioda kada je živjela od vode i jedne jabuke dnevno.

“Kupovala sam časopise u kojima sam mogla naći razne dijete, i u početku sam se pridržavala nekih od njih. Kako sam iz dana u dan bila sve mršavija, odlučila sam da sama uvedem neke mjere. Na kraju se to svelo na vodu i jabuke, eventualno jedan list zelene salate dnevno. Za godinu dana izgubila sam veliki broj kilograma i bila sam premršava – to je ono čega sam tek sad svjesna. Kako sam imala problema u porodici, moji roditelji nisu toliko obraćali pažnju na moju ishranu. Naravno da su primijetili da sam omršavila, ali ja sam to pokušavala sakriti iza široke odjeće i uz izgovore da mnogo učim i da sam krenula na košarku pa sam tako i izgubila kilograme”, kaže ona.

Shvatila je da ima problem tek kada su je drugi u to uvjerili.

“Kada sam svoju ishranu svela na minimun, počela sam se osjećati veoma loše. Svakodnevna glavobolja, vrtoglavica, bolovi u stomaku, a i menstruacija mi je izostajala. Međutim, u početku nisam obraćala pažnju na to jer mi je najbitnije bilo da budem mršava. Bila sam blijeda, oči upale, i često sam imala groznicu. Tada sam padala u još veće depresije nego prije. Izbjegavala sam ljude, imala sam osjećaj da me stalno neko prati, a dešavalo se i da, kada sam sama u kući, počnem vrištati i bacati stvari oko sebe. Jedan dan, kada sam se baš tako osjećala razbila sam tanjir i rasjekla ruku. Krv nisam mogla zaustaviti i nazvala sam mamu, koja me odmah odvela u hitnu. Iako sam znala šta se dešava nisam htjela prihvatiti da imam problem, sve dok me doktori i moja majka nisu u to uvjerili. To je bio jedan od najgorih događaja u mom životu, o kome ne bih željela previše da pričam. Samo ću reći da je stanje bilo veoma ozbiljno, zbog čega sam u bolnici provela skoro šest mjeseci, i uspjela sam se malo oporaviti”, rekla je naša sagovornica.

Ona je istakla da ni nakon toga nisu prestali njeni poremećaji u ishrani.

“Kako sam bila pod stalnim maminim nadzorom, morala sam jesti. Iako sam shvatila kroz šta sam prošla, ja nisam željela da se udebljam. Tada se javila bulimija. Nekako sam uspijevala da poslije jela odem u toalet gdje bih povraćala sve što sam pojela. Cijelo vrijeme sam se morala truditi da me mama ne čuje.

Kako sam morala na redovne kontrole, tako su me nakon mjesec dana od mog povratka kući, opet zadržali u bolnici. Doktori su otvoreno razgovarali sa mnom, i tada sam shvatila da više nema izlaza. Znala sam da se moram oporaviti inače je gotovo”, kroz suze priča naša sagovornica.

Ona je uspjela da se oporavi, ali nakon dvije godine problem se opet djelimično javio.

“Shvatila sam kroz šta sam prošla, znam da sam bila na ivici, i svega sam svjesna, ali ja jednostavno ne mogu potpuno da se oporavim. Ova bolest je ostavila na mene velike posljedice, i sve to znam, ali povratka na staro nema. Iako sam sada zrelija, i znam sve šta se dešavalo, ja opet imam potrebu da kontrolišem svoju ishranu. Ja živim na lijekovima, i idem svakodnevno na terapije kod psihologa, ali jednostavno to je jače od mene. Nadam se samo da ću se jednog dana uspjeti potpuno oporaviti i započeti normalan život bez brojanja kalorija i bez lijekova. Ni najgorem neprijatelju ne bih poželjala da prođe kroz ovo kroz šta sam ja prošla. Zdrava ishrana i sport ključ su dobrog izgleda i zdravog duha, i, možda je čudno da to govorim ja koja još uvijek imam problema sa ishranom, ali vjerujte, kada bih mogla da vratim vrijeme, ništa od ovoga se ne bi desilo”, kaže naša sagovornica.

Ovo su samo dvije u nizu sličnih sudbina mnogih djevojaka u svijetu koje su se suočile sa problemima u ishrani, i koje su imale sreću da se izbore za svoj život. Nažalost, veliki je broj i onih koje svoju priču nisu uspjele ispričati…