Zašto čitamo crnu hroniku?

Ubistva, saobraćajke, poplave, zemljotresi, požari, hapšenja… Prosječnog čitaoca, ma koliko on to negirao, privlače priče o tuđoj nesreći. Bizarna ubistva, jezive slike krvi i beživotnih tijela popunjavaju stranice naših novina i beskonačne sate naših dnevnika.

Da li interes za crnu hroniku signalizira depresiju našeg naroda ili prikazivanje lijepih vijesti nije u interesu novinara? Da li je u pitanju manipulacija? Da li nas neko, ko se nalazi na višoj ljestvici od nas, želi uvjeriti da smo mi ipak sretni u našim ponekad mizernim životima?

Klinički psiholog/psihoterapeut N.S. se slaže da čitanje crne hronike može kod pojedinih ljudi imati efekat antidepresiva. Naime, koliko god bili nesretni s našim životima, nakon što pročitamo tekst o tuđoj nesreći, mi smo zadovoljni sa onim što imamo.

“Osobe, koje pate od anksioznih poremećaja, koriste crnu hroniku da ojačaju katastrofičan stil mišljenja i potvrde svoje uvjerenje kako je svijet prepun opasnosti. Oni često gube distancu prilikom čitanja i identifikuju se sa žrtvama; počinju da se plaše da će se njima dogoditi nešto slično. Nasuprot anksioznima, za one koji imaju doživljaj bazične lične sigurnosti, čitanje crne hronike je način da pojačaju uživanje u doživljaju sopstvene zaštićenosti, ili da dožive olakšanje, jer su stradanja, zlo i bol negdje drugdje, dok mi, miljenici sudbine, pijemo prvu jutarnju kaficu”, objasnila je N.S.

Postoje i ljudi čija potreba za crnom hronikom potiče iz radoznalosti prema mračnoj strani ljudske prirode. Psiholog/psihoterapeut N.S. vjeruje da ova vrsta zainteresovanosti prema tuđoj nesreći često signalizira i ozbiljne probleme ličnosti. Ona takve čitaoce dijeli na dvije kategorije: one koji se fokusiraju na počinioca zločina i one koji akcenat stavljaju na žrtvu.

“Prvi misle da je žrtva “zaslužila” ubistvo, silovanje ili smrt jer nije bila dovoljno oprezna, pametna, snažna: “Dobila je što je i tražila.” Podtekst je: “Ja sam bolji, zato mi se to nije desilo.” Ovo je zavodljiv način da se riješimo agresivnosti i “prevaziđemo” sopstveno osjećanje neadekvatnosti. Drugi podtip sažaljeva žrtvu, “jadnik”, “jadnica”; prikazuju se kao plemeniti ljudi, iako u osnovi nemaju istinsku mogućnost saosjećanja sa tuđom patnjom”, kazala je N.S.

Ljudi takođe imaju sklonost da vijesti biraju po senzibilitetu. Naime, što je vijest bombastičnija to je i privlačnija, a novinari su svjesni ove činjenice. Iz tog razloga mnoge bitnije vijesti se izostavljaju zbog bombastičnih vijesti iz crne hronike.

Činjenica je da će podebljana slova na naslovnim stranama i dalje oslikavati ružnu stranu naše egzistencije, međutim u trenutku kada nam crna hronika izazove osmijeh na licu, naš sistem vrijednovanja pada u vodu, a mi postajemo paraziti koji se hrane tuđom nesrećom.