Znate li da i Banjaluka kao i Beograd ima “Brankov most”? (Foto)

Divnu priču, spojivši ličnu prozu i faktografiju, o banjalučkom Gradskom mostu, napisao je banjalučki istoričar Zoran Pejašinović. Sve to je ilustrovano i lijepim fotografijama.
Pa, uživajte u čitanju.

Branko, uzećemo tvoj most za Banjaluku

„Branko, uzećemo ovaj tvoj most za Banju Luku”, rekli su mu u Ministarstvu građevina. Nije imao kud. Štaviše, sa 24 godine, friškom diplomom u džepu i tek započetom službom, bio je ponosan što će njegov projekat spojiti obale Vrbasa. Pogledao je na malu kartu Kraljevine Jugoslavije. Nekako nasred mape ugledao je masnim slovima ispisano „Vrbaska banovina” i u njenom centru „Banja Luka”. Ta varoš bila je, nekako, baš na pola puta između Beograda i rodnog Benkovca, pa mu na tren pred očima ukaza gigantski, magličasti most koji kao da spaja te dvije njemu najdraže tačke na svijetu. Nakon treptaja oka vratio se u stvarnost: njegov most bio je mnogo manji i jednostavniji i od onih čudesa o kojima je kao student maštao. Ali, znao je da je to početak. I to čestit početak. Biće prilika da kroti i mnogo veće rijeke.

Ćuprija…

Ćuprija u gradu na Vrbasu postojala je još od Ferhadpašinog vakta. Bila je baš naspram Kastela, pa se saobraćaj odvijao kroz samu Tvrđavu. Međutim, racionalni Austrougari su, po uspostavi vlasti, odlučili da prelaz izmjeste stotinak metara uzvodno, što je značilo da ni put više neće ići kroz Kastel, pa se neće miješati vojska i civili. Tako je i bilo. Ali, Veliki rat učinio je kraj i tom carstvu. Došla su nova vremena i nova, zajednička, jugoslovenska država. I življi saobraćaj činio je svoje, a ćuprijom su sada sve češće brektali automobili i teški kamioni. Stara konstrukcija stenjala je sve češće, a drvenu građu krunili su i izjedali crvi, mraz i vlaga.

Zima 1933/34: Vrbas odnosi ćupriju

Došla je i zima 1933/34. godine. Nabujali Vrbas odnio je klimavu ćupriju i prekinuo saobraćanje preko tog najvažnijeg prelaza u gradu. Narod se našao na mukama, pa je počeo i negodovati. Vlast je s proljeća najavila gradnju novog mosta. Betonskog!

Počinju pripremni radovi: Država milion, grad pola

Na ljeto te, 1934. godine, uklonjeni su istruli ostaci austrougarske ćuprije, a za potrebe pješaka načinjen je improvizovani, pontonski prelaz. Da se narod prometne, dok se ne izgradi pravi most. Kolski saobraćaj usmjeren je na Šeher ili preko novog rebrovačkog mosta.

Iz Ministarstva saobraćaja stigao je projekat. Bio je to jednostavan, tzv. gredni most. Dug oko 65 a širok oko 10 metara. Takva rješenja odlikuju stabilnost, snaga i racionalnost. Most je bio i finansijski dosta povoljan: cijenjeno je da će koštati milion i po dinara. Država će obezbijediti milion a grad preostalih pola.

Počinje gradnja

Dana 23. jula 1934. godine počela je gradnja. Radove je izvodilo poznato banjalučko preduzeće inženjera Aleksandra Vulića. Poslovi su prvih mjeseci išli po planu, ali je s jeseni udarila velika kiša. Prelazak preko pontonskog mosta postao je prava avantura. Zidarski pomoćnik Ivo Štrobla je glavom platio junačenje. Nabujali Vrbas ga je prosto progutao naočigled drugova i nekoliko slučajnih prolaznika.

Bujica odnosi skelu, ponton, stubove…

Bujica je tog novembra odnijela ponton, skelu i stubove. Radovi su prekinuti. Izvođač je bio nezadovoljan neplaniranim troškovima, a investitori probijanjem rokova.

Komisija, optužbe, rad dan-noć

Vlasti iz Beograda poslali su specijalnu komisiju, koja je zavodila red i požurivala radove. Poslove je nastavila Banska uprava „u svojoj režiji”. Radilo se i danju i noću. Pljuštale su optužbe sa svih strana, ali je most napredovao. Pred očima Banjalučana izranjao je čvrst i skladan betonski prelaz, koji je, poslije drvenih ćuprija, ulivao povjerenje.

Most pušten u saobraćaj potiho

Most je pušten u saobraćaj bez ikakve ceremonije 9. novembra 1935. godine. Samo su „Vrbaske novine” sutradan, nekako stidljivo, na trećoj strni, donijele šturu vijest o tome.

Most Patre

Prošlo je više od pola vijeka… U znak zahvalnosti gradu Patra na Peloponezu za nesebičnu pomoć Banjalučanima u ratu devedesetih godina, most je dobio ime po tom grčkom mjestu, a na ogradi je prije 7-8 godina postavljena i tabla koja to kazuje.

Nema table o konstruktoru

Vjerujemo da bi još jedna mala tabla, na kojoj bi pisalo ko je konstruktor mosta, našla svoje mjesto i smisao.

Čovjek koji je ukrotio beton

Branko Žeželj (1910-1995), rodom je iz Benkovca. Završio je Tehnički fakultet u Beogradu 1932. godine i ostao da živi u prijestonici. Dobio je namještenje u Ministarstvu građevina, u Odseku za mostove. Nakon Aprilskog rata odveden je u njemačko zarobljeništvo, ali je uspio pobjeći i priključiti se Titovim partizannima. Poslije Drugog svjetskog rata buknuo je njegov konstruktorski i pronalazački talenat, pa je izrastao u eksperta svjetskog glasa, posebno za prednapregnuti beton. Njegovi patenti i projekti vinuće građevinarstvo socijalističke Jugoslavije u svjetski vrh. Registrovao je preko 20 patenata, projektovao više od 20 mostova i isto toliko velikih hala.

Bio je avangardan po mnogo čemu, a danas ga najviše pamtimo po čuvenim mostovima na Dunavu kod Beške i u Novom Sadu ili po projektu najveće hale na beogradskom sajmu sa tzv. ”rebrastom kupolom”, koja je u doba izgradnje držala svjetski rekord po rasponu (oko sto metara). U međuvremenu, postao je redovan profesor Građevinskog fakulteta i član SANU. Držao je predavanja na univerzitetima od Moskve, preko Pariza, do Njujorka i Havane. Njegove inovacije dobijale su priznanja i primjenu širom svijeta. Po sistemu „IMS Žeželj” izgrađene su hiljade zgrada i drugih objekata u Njemačkoj, Engleskoj, SAD, Kini, Rusiji, Italiji, Grčkoj, Mađarskoj, Iraku, Angoli, Austriji, Etiopiji, Egiptu, na Kubi i, svakako, širom Jugoslavije, pa i u Banjoj Luci (lamele i neboderi u Boriku).

I mostove ubijaju, zar ne?

Žeželjev projekat čuvenog mosta na Dunavu u Novom Sadu iz 1961. godine izazivao je strahove i sumnje kod onovremenih političkih moćnika, ali i kod njegovih kolega, konstruktora. A koliko je on vjerovao u sebe potvrđuje anegdota koja kaže da je, pri testiranju izdržljivost mosta, dok je najteži teretni voz prelazio preko tek postavljene konstrukcije, Žeželj mirno sjedio u čamcu ispod mosta. Zahvalni Novosađani su taj veličanstveni most nazvali upravo po njemu, po konstruktoru, što je veoma rijedak slučaj, ne samo kod nas. Uistinu, duhovita omladina most je, zbog dvostrukih lukova koji drže konstrukciju, znala zvati i „brushalter”.

Žeželj je ovaj svijet napustio početkom 1995. godine i, vjerujemo, nije ni slutio da će njegov most u Novom Sadu imati mnogo teži test od onog teretnog voza. Biće to 1999. godine. Autor ove objave imao je priliku da uživo gleda kako ta čudesna građevina odolijeva NATO „tomahavcima”. Tek iz iz petog pokušaja, gađana navođenim avio-bombama, konstrukcija se survala u Dunav.

Banjaluka.com