Dario Gvozden: Zvuk u djelima Petra Kočića

Profesor srpskog jezika i književnosti Dario Gvozden iz Gradiške, proučavajući djela Petra Kočića, poseban naglasak stavio je na zvuk i zvučne efekte.

Ukoliko se tokom čitanja i nakon njega promišlja o stvaralaštvu Petra Kočića, o njegovim pripovijetkama i dramama, zaključuje profesor Gvozden, uočava se da su pripovijetke kao što su “Mrguda”, “Mračajski proto”, “Kroz maglu”, “Kroz mećavu”, “Vukov gaj”, “Tuba”… satkane, između ostalog, i od jakih zvučnih efekata koji dolaze iz prirode ili su proizvod čovjekovog djelovanja.

“Ti zvukovi ostavljaju snažne tragove na dušama Kočićevih likova, a neki od njih su sudbonosni. Oni su rijetko prijatni, ugodni za uho. Češće su bolni, neprijatni, tegobni”, smatra Gvozden.

Za svoja zapažanja pronalazi primjere u navedenim Kočićevim pripovijetkama.

“Pripovijetke Petra Kočića sadrže mnoštvo važnih elemenata koji zajedno doprinose izuzetnoj vrijednosti sveukupnog djela ovog pisca. Važno mjesto među njima zauzimaju zvučni efekti bez kojih vrijednost Kočićevih pripovjedaka ne bi bila ista. Ti efekti kazivali su nam ponekad isto koliko i riječi, a ponekad i više od toga”, zaključuje Gvozden.

Svaki od njih doprinosi dramatici, epskoj napetosti i ukupnom poetskom rezultatu Kočićevog djela.

“Kroz maglu”

U pripovijeci “Kroz maglu” su zvuci gerdana i zvona na ovnovima i volovima koji se naizmjenično pojačavaju. Uz njih, zvuci čobanskih svirala i sjetne djevojačke pjesme pune strahovanja i čežnje odjekuju planinom.

“Kroz gustu maglu probijaju do ljudskog srca, bude saosjećanje i strah istovremeno. Zvuci dolaze prije pojave glavnog lika ove priče. Isto tako, i na kraju, nakon Maruškinog odlaska u maglu, još neko vrijeme čuju se zvuci njene tužne djevojačke pjesme koji nestaju u magli. Zvuk se javlja prije čovjeka i čuje se nakon njega”, navodi profesor, podsjetivši da djevojačka pjesma donosi vapaj mlade ženske duše kojoj je život veoma rano postao neprijatelj: “Jesen dođe, a moj dragi ode, đe li ću ti prezimiti zimu!”

“Mrguda”

Pjesma koju pjeva Mrguda, u pripovijeci istog naziva, odslikava njenu tužnu sudbinu i polako sluti njen kraj. Te riječi glase: “Moj se dragi na vojsku oprema.”

Kada ona zapjeva ovu pjesmu, skoro kod svake žene koja ima sina za vojsku nakupi se poneka suza. Žalobitni glas i njena dikcija razvijali su tugu u srcu svake majke.

“Tuba”

Priča “Tuba” donosi prizvučja pastoralne melodije. Zvuci Tubine pjesme iz daljine i Blagojevo sviranje na ćurlik (pastirska drvena svirala) prolamaju se planinom, odjekujući silno i prijatno, noseći u sebi prizvuke ljubavi.

Sve se raduje životu – i priroda i oni. Kao kontrast, dolazi zvuk tužne pjesme zbog poziva mladih vojnika u Grac. Tubina tužna pjesma, zbog crne slutnje da će Blagoje otići u Grac sa mladim soldatima, prožima se sa sjetnim zvucima ćurlika koji dolaze iz daljine.

Zvuk mlina podsjeća na život, sreću, veselje, radost. On korespondira s prirodom i podsjeća čovjeka kako je lijepo živjeti, disati, postojati. Na samom kraju priče, Tubino neprekidno jecanje odaje tužnu vijest da Blagoja više nema.

“Vukov gaj”

Zmijanjem se prolamao odjek Vukovog ćurlika, odjek melodije života, u “Vukovom gaju”. Ujedno je to i odjek jedinstva, poštovanja, tradicije, ljubavi među mještanima.

Kao kontrast dolazi zvuk sjekire koja siječe Vukov gaj, snažno i nemilosrdno, kidajući veze sa prošlošću, istorijom gaja, tradicijom.

Ta ista sjekira će na komadiće razdijeliti Vukovo srce koje prestaje da kuca u isto vrijeme kada i njegov gaj gubi bitku sa životom.

Kao kod Andrića i njegovog Alihodže kada ruše most na Drini. Uzvici zmijanjskih ljudi bolno i tegobno odjekuju planinom: “Ne dajte, braćo!” Potom, pucanj, lomnjava, graja, jauk!

“I prva puška puče. Svijet se ustalasa, uzruja, pobjesni. Nastade lomljava i urnebesna graja. Stadoše se gušati. Jednog žandara nečim raniše. Oteše mu pušku, slomiše i baciše. Na to puške još jače, još silnije učestaše. Jauk i vriska da uši zaglunu.”

Razmišljajući o Vukovom gaju nekada (dok je postojao) i sada (kada je uništen), ne možemo a da ne uočimo dvostruku ulogu sjekire u ovoj priči: onda – kada Vuk siječe i njeguje gaj da bi ga održavao i podigao, i sada – kada neprijateljska sjekira siječe nemilosrdno stabla u Vukovom gaju. Ona prva sjekira znači život, a ova druga smrt.

U ovoj priči zvučni efekti čine izuzetno važan segment fabularnog toka. Posredstvom njih iskazan je važan istorijski trenutak i teška sudbina zmijanjskog čovjeka.

“Mračajski proto”

U odsutnosti života u priči “Mračajski proto”, i sami zvukovi i slušni efekti su rijetki. Protina psihologija i način života ne da im da žive, postoje, bitišu. Čuje se zvuk pčela koje jednako bruje, ali i one se na trenutak čuju, prozuje pokraj likova ove priče kao da im se čude otkud im hrabrost da koračaju tom avlijom.

“Uđosmo u avliju. Nigdje života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško. Samo negdje u pčelinjaku bruje potmulo i ujednačeno pčele, i tek katkad po jedna, po dvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukočenih staja, koje nas hladno, prezrivo, začuđeno pogledaju.”

Drugi zvuk koji dolazi kao kontrast pčelinjem zvuku je zvuk puške kada Proto ubija svog psa jer mu nije najavio neželjene goste. Taj zvuk je težak, nemilosrdan, ogledalo duše Protine.

“Ama kako ste vi ušli da vas pas ne opazi i ne zalaje?… Nećeš više ni zalajati, Džibovina ti se mesa na Božić najela! – zagrmi, sunu u sobu, izleti s puškom, u trku, posrćući, izgubi se iza kuće.

Stevica poblijedio, pa drhće kao prut. Oči mu se ukočile od straha. Puška grmnu, pas skiknu!” Zvuk pčela u ovoj priči je zvuk života, zvuk građenja, zvuk smisla, toka života, a zvuk puške je zvuk umiranja, zvuk kraja, smrti.

“Kroz mećavu”

U priči “Kroz mećavu” zvučni odjeci naročito dolaze do izražaja. Sama mećava donosi kobni, teški zvuk koji zaptiva dah i koji se, ukoliko se preživi, pamti vječno. Snježne “leptirice” šume oko Relje i Vuje i sve više predstavljaju njihov vidik. U prošlosti se podigoše vrući planinski vjetrovi, digoše prašinu u kovitlac i rasuše je po torovima i oborima Relje Kneževića, njegovim stajama i njivama. Zvukovi zavijanja pasa, njihovog urlikanja poput gladnih kurjaka, ledili su krv u žilama. Graktanje vrana i gavranova iznad njihovih kuća značilo je samo jedno – najava žalosti, crnih dana, zla.

“Crne vrane i gavrani u dugim, širokim jatima kobno su i zlobno graktali…” Plač i jauk malog Đoke za svojim Jabom, a onda jauk ostale čeljadi za stokom, a onda i jednih za drugima, gradacijski je niz nesreća koje su se udomile u kuću Relje Kneževića. U momentu kada ljuta mećava počinje da biva sve jača, Reljin glas razniješe vihori po planini, odjekujući silno, silno… Na samom kraju, kada su duše iz tijela izašle, zavijanje gladnih vukova siguran je znak šta će se u narednih nekoliko sati dogoditi.

“Negdje u daljini, sa planinskih ovršaka, razlijegalo se po uznemirenoj zimskoj noći studeno vijanje gladnih vukova, miješajući se s urlikom i lomljavom pobjesnjelih vjetrova koji potresaju zemljom, noseći kao nevidljivi divovi na svojim snažnim plećima grdne smetove i razbacujući ih ražljućeno na sve strane… Zvižde vjetrovi, zvižde i urliču, a polumrtva se usta ljube i izdišu u slatkoj smrti…”

Biografija

Dario Gvozden, magistar srpskog jezika i književnosti, rođen je 27. jula 1987. godine u Novoj Gradišci. Studije srpskog jezika i književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Banjaluci 2010. godine, odbranivši diplomski rad na temu “Pozicija pripovjedača kod Dobrice Ćosića u romanu ‘Korijeni'”.

Godine 2014. završio je master studije, odbranivši rad na temu “Tipovi modernizacije realističke proze na primjeru romana ‘Seoska učiteljica’ Svetolika Rankovića”. Od 2010. godine radi kao profesor u Srednjoj stručnoj i tehničkoj školi u Gradišci. Uža naučna oblast mu je književnost srpskog realizma. Bio je član Skupštine Društva za srpski jezik i književnost Republike Srpske. Objavio je više radova u književnim časopisima.

Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović