Banjalučki „Dobri Vil Hanting“!

Student režije na banjalučkoj Akademiji umjetnosti Boris Savić jedan je zaista poseban momak.

On uporedo glumi u pozorištu, piše scenarija, snima dokumentarce…

Život je, kažu, uglavnom težak, ali je ključ da nikad ne odustajete.

Tako su vjerovatno mislili Met Dejmon i Ben Aflek, dok su još bili nepoznati, razočarani zbog bezuspješnih odlazaka na audicije u potrazi za ulogama u Holivudu. Međutim, nisu odustali već su sami napisali scenario za film i sebi dodijelili glavne uloge.

Naravno, riječ je o filmu „Dobri Vil Hanting“ režisera Gasa Van Santa, koji je po dobijanju scenarija odmah pristao da radi ovo ostvarenje shvativši da u rukama drži istinsko remek-djelo. Film je samo u SAD inkasirao 225 miliona dolara, a osvojio je i Oskare za najbolji originalni scenario kao i za najbolju sporednu ulogu psihijatra kojeg je maestralno odglumio Robin Vilijams.

Na žalost, ostvaranje ovakvih „velikih snova“ je ravno mogućnosti dobijanja na lutriji i veoma rijetko se događa i u američkoj filmskoj industriji, a kamoli u Bosni i Hercegovini…

To naravno ne znači da kod nas ne žive talentovani ljudi koji mogu da se „ponosaju“ u filmskoj utakmici sa mnogim poznatim umjetnicima. Uostalom, to su odavno dokazale dvije „Zlatne palme“ u Kanu Emira Kusturice, „Zlatni medvjed“ Jasmile Žbanić ili Oskar Danisa Tanovića s filmom „Ničija zemlja“.

Jedan od mladih i jako talentovanih Banjalučana Boris Savić zasad nije ostvario ovako „velike snove“, ali nije ni dozvolio da ga život porazi. Vođen Dejmonovom i Aflekovom logikom odlučio je da bude „sam svoj majstor“, naravno uz „malu pomoć prijatelja“…

„Niko ne treba da čeka da mu nešto padne s neba da bi se bavio svojim pozivom“, počeo je Savić.

Oduvijek je želio da postane glumac i pokušao je da upiše Akademiju u Banjaluci, ušao je u uži izbor ali nije prošao, kako nam je rekao, zbog svog temperamenta. Međutim, zainatio se i upisao režiju.

„Dobro mi idu studije, imam odlične ocjene, a Akademija nam pomaže kod snimanja filmova jer dobijamo kamere bez ikakve nadoknade. Osim toga, kao dijete poginulog borca školujem se besplatno iako bih ionako imao pravo na školovanje bez nedoknade zbog drugog mjesta na prijemnom ispitu. Budžet filma doduše moram sam da obezbijedim, a to ostvarim radeći razne poslove – od konobarisanja do rada na pojedinim televizijama u Banjaluci. Tri godine sam radio u kompaniji m:tel, ali nisam mogao da stalni posao uskladim sa obavezama na fakultetu“.

Dosad je ostvario brojne glumačke uloge u Banjalučkom studentskom pozorištu (Ejmi Vajnhaus, Rekvijem za ljubav, Bekstejdž, Voljeni i DublinG…) a neke od njih su doživjele i poneka gostovanja, između ostalih u Zagrebu i Mostaru. Za “Voljene” je dobio i nagradu “Likota”.

Takođe, statirao je u filmovima „Sveti Georgije ubiva aždahu“ Ljubomira Draškića i „Zduhač znači avantura“ Milorada Milinkovića, a glumio je i u njemačkom filmu „Besmrtnik i boginja“ (Immortals and Goddess) rediteljke Danijele Moravek. Upravo s tim ostvarenjem je bio učesnik filmskog festivala u Manhajmu.

„Trenutno snimam dokumentarac o labradorima, režiram predstavu ‘Nemir’ po predlošku Norvežanina Kristofera Gronskog i pišem scenario za dokumetarni film u okviru ‘Tempus projekta’. To je zajednički projekat Akademija Bugarske, Srbije, Albanije i Bosne i Hercegovine o prirodnim ljepotama. Konkretno, ja ću da radim divlje konje na vrletima Cincara. Meni je to jako interesantno iako više podsjeća na Ber Grilsa nego Vila Hantinga“, rekao je Savić i dodao da je izabran u tim predstave “Portret lirskog ratnika” za bijenale svjetskih studentskih pozorišta u Minsku, ali neće putovati zbog ranije isplaniranog puta u Ohajo.

Eksjugoslovenska kinematografija je po njegovom mišljenju bila najplodonosnija tokom „Crnog talasa“ sedamdesetih godina prošlog vijeka.

„Meni su od naših filmskih stvaralaca najdraži Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Želimir Žilnik…, uopšte gledano ‘Crni talas’ je možda bio nainovativniji pravac u filmskoj umjetnosti. Od svjetskih reditelja jako volim Džima Džarmuša, Vima Vendersa, Dejvida Linča i naravno Kventina Tarantina“.

Dvadesetpetogodišnji Banjalučanin je pomoću prijatelja i „štapa i kanapa“ uspio da pronađe vremena i za „ono pravo“ što svakom „filmadžiji“ predstavlja najveće zadovoljstvo – igrani film.

„Iako imam mnogo obaveza, pišem scenario za igrani film, pri kraju je, a snimanje će sigurno početi u maju“, podvukao je mladi Savić, a mi mu želimo da bude „Još bolji Vil Hanting“!

Dok ne bude premijera, pogledajte njegov kratki film „S.Freud“…

P.S. Ako neko misli da je analogija sa slavnim autorima „Vila Hantinga“ pretjerana, vjerovatno je u pravu, ali mi vjerujemo da na mladima svijet ostaje i da im treba pružiti priliku da se dokažu. A Savić će uspjeti da ostvari i one „velike snove“. U to nemojte da sumnjate!