Banjalučki talenti: Mladа spisateljica Nikolina Zvonar

Nikolina Zvonar, bistra je i inteligentna tinejdžerka koja je sa petnaest godina izdala svoju prvu knjigu. Rodjena je u Banjaluci, a ove godine završila je OŠ “Zmaj Jova Jovanović” i upisala Ugostiteljsko-turističku školu. Za sada, pisanje Nikolini predstavlja hobi, za nju je škola na prvom mjestu, a u slobodno vrijeme već piše i novo štivo.

Kako si došla na ideju da napišeš knjigu?

– Ideju da napišem svoju prvu knjigu, dala mi je životna priča moje prabake Đuje. Tako slušajući priču o njenom životu i o njenoj djeci, ja sam shvatila da se može napisati jedna solidna knjiga, što sam na kraju i uradila. Za tu tematiku se nisam odlučila, već je to došlo spontano, rekla bih, samo po sebi.

Koji si proces prošla u pisanju? Kako je to izgledalo?

– Ja sam ovu knjigu pisala godinu i šest mjeseci, sve je zavisilo od dvije stvari, a to su kada je prabaka Đuja bila bolesna, ili kada je boravila kod svoje dvije kćeri. Smatram da vam trebam objasniti ovaj drugi dio. Moja prabaka boravi kod svojih kćeri po četiri mjeseca, tako da sam morala uskladiti vrijeme kada mogu doći do bake da bih s njom razgovarala. A pored svega toga škola mi je bila na prvom mjestu i proces pisanja sam morala uskladiti sa mojim vremenom. Iskreno, ne mogu vam reći tačno koliko sam često pisala, ali vjerujte, pisala sam sedmično i po par sati.

O čemu govori ova knjiga i u koji žanr spada?

– Riječ je o životnom putu moje prabake Đuje koja je rođena davne 1920. godine i koja je hvala bogu i dan-danas, živa i zdrava. Što se tiče žanra, moram vam reći da sad citiram riječi moga recezenta, gospodina Ranka Preradovića: “Ovo je jedno prozno štivo koje se kreće između proze (pripovjetke) i publicistike.”

Da li tvoja prabaka znala da si pisala knjigu o njoj i kako je reagovala kad je saznala?

– Moja prabaka Đuja na početku nije znala da ja pišem sve ono što mi ona priča. Negdje na polovini našeg razgovora upitala me: “A zašto ti mene ispituješ kako sam i gdje sam živjela?” Rekla sam joj da želim saznati kako su ljudi nekad živjeli. A kada sam joj u šestom mjesecu ove godine rekla da sam napisala knjigu, nije mi vjerovala. Kada sam donijela pozivnicu za promociju knjige, samo se nasmijala. Pitala me je da li mora da dođe. Rekla je: “Šta ću ti ja, dijete, tu, tu dolazi omladina, a ne stare osobe kao ja…”(smijeh)

Kada se pojavila u prostorijama Muzičkog paviljona, u parku Petar Kočić, ona se izgubila zbog broja prisutnih ljudi i počela je da plače. Sigurna sam da su to bile suze radosnice. Evo danas mi je rekla da se nije nadala da ću izdati knjigu i da je mislila da će je na promociji dočekati mladi ljudi, ali kada je vidjela i ozbiljnije ljude shvatila je da se ipak radi o ozbiljnoj stvari.

Da li ti je iko od poznatijih pisaca, znalaca pisane riječi, kontaktirao i posavjetovao?

– Prva osoba kojoj sam se obratila za mišljenje bila je osoba iz Sarajeva i to gospodin Tarik Jazić, inače mladi pisac. Poslije su došli gospodin Ranko Preradović, gospodin Slobodan Bajić-Boco i profesorica srpskog jezika i lektor, gospođa Olgica Tešić-Milojević.

Da li pišeš nešto novo?

– Pišem, imam materijal za jednu novu knjigu i u pitanju su kratke priče o mom okruženju. O čemu se tačno radi, za sada će ostati tajna.

Kako su tvoji vršnjaci i nastavnici reagovali na knjigu?

– Što se tiče mojih prijatelja i nastavnika, imala sam veliku podršku i htjela bih se i ovim putem svima zahvaliti.

Možeš li mi citirati jedan pasos iz knjige, recimo onaj koji je tebi posebno važan ili interesantan?

– Prije nego što napišem jedan odlomak iz moje knjige, htjela bih se zahvaliti mojim roditeljima koji su mi pomogli da moja prva knjiga ugleda svjetlost dana.

Evo jednog odlomka koji se meni lično najviše dopada, pošto se knjiga zove “JAGARE U SRCU I DUŠI”.

“Volim ja svoje Jagare i svoje Jagarčane, ma šta god drugi pričali, da smo ovakvi ili onakvi.

Za Jagarčane kažu: Nahrane te, pa na kraju ubiju.

Šta se tu može kada smo takvi, kakvi smo da smo, Jagarčani smo.

Ako je za Banju Luku na prvom mjestu Manjača, na drugom su Jagare.

Ako je Manjača iznijela drugi svjeski rat na svojim leđima, onda su Jagare iznijele ovaj skorašnji rat.

Moji Jagarčani su prvi izašli da brane svoja ognjišta, sve ja znam, ali će vrijeme pokazati, vidjećete da sam bila upravu.” – ovako kaže prabaka Đuja.