Pjesnici zaposjeli ulice u Lijevču

U srcu Lijevča polja, u Novoj Topoli, najveće je naselje pjesnika.

Brojne ulice u ovom kraju, u prvom susjedstvu, jedna do druge ulice Desanke Maksimović, Branka Radičevića, Branka Ćopića, Ive Andrića, Alekse Šantića, Jovana Dučića, Jovana Jovanovića Zmaja, Vese Radumila, Radovana Vulina, Grigora Viteza, Petra Kočića, Sime Matavulja i drugih.

Doseljenici sa Grmeča i iz Sanskog Mosta su u Ulici Branka Ćopića. Mještanin Dragan Ninić kaže da su oni srećni zbog toga, jer treba čuvati uspomenu na velikane književnosti, posebno na njihovog Branka, najpoznatijeg Grmečliju u svijetu literature.

U istoj ulici stanuje i Mladenko Maleš, doseljenik iz Donjeg Vakufa. Sreli smo ga kod ovaca.

“Drago mi je što stanujem u Ulici Branka Ćopića. Dok sam išao u školu, čitao sam njegove priče i pjesme. I sada se toga sjećam”, pohvalio se Maleš. I dodao, kada smo već krenuli dalje:

“Branko je pisao o selu, o svome đedu Radi koji je čuvao ovce, kao i ja. To su lijepe priče. I ja i moje ovce stanujemo u Brankovoj ulici.”

Ulica Vese Radumila je u naselju njegovih rođaka i prezimenjaka. Manje je poznato da je Veseljko Veso Radumilo rođen 1932. godine u susjednom selu Mašići, opština Gradiška. Umro je 1981. godine. Rano je pokazao smisao za poeziju.

Prve pjesme objavio je još kao đak Niže gimnazije u Gradišci. U ranom djetinjstvu izgubio je majku. Bio je zatočenik ustaškog logora u Jastrebarskom.

Mukotrpno i naporno djetinjstvo ostavilo je trajne ožiljke. Prve radove objavio je u školskim zidnim novinama. U svakom novom izdanju tih novina bila je i njegova pjesma.

Radumilo je prvu zbirku pjesama “Lirika” objavio u Banjaluci 1955. godine. Drugu zbirku “Otvorena vrata” objavio je 1965. godine. Više njegovih pjesama objavljeno je u uglednim nedjeljnim novinama i časopisima.

Profesor Milutin Vujić, nakon Vesine smrti, priredio je izbor njegove poezije pod nazivom “Daleko od ljubavi”.

Književna zaostavština Vese Radumila predata je na trajno čuvanje Narodnoj biblioteci u Gradišci.

“O Vesi nismo mnogo znali. Od kada stanujemo u njegovoj ulici, naučili smo ko je on i zbog čega je važno da ima ulicu u Novoj Topoli. Zabunu su napravili štampari metalnih ploča koji su, umjesto Veso, napisali Vaso. To zbunjuje poštare”, ispričao nam je Goran Dardić iz Ulice Vese Radumila.

U susjedstvu je Ulica Radovana Vulina, pjesnika iz lijevčanskog sela Seferovci. U kratkom životu, od samo dvadeset godina, stekao je zvanje učitelja. Gimnaziju je završio u Gradišci, a Učiteljsku školu u Banjaluci. Bio je član literarnopedagoškog udruženja “Petar Kočić”. Radove je objavljivao u književnim časopisima i postao veoma zapažen u literarnim krugovima u Banjaluci. Njegova poezija, mada je najveći dio izgubljen, protkana je snažnim socijalnim, revolucionarnim i ljubavnim osjećanjima. Vulinovo prvo radno mjesto bilo je u selu Pištaline kod Cazina. Ubrzo se vratio u rodni kraj i uključio u pokret otpora protiv ustaškog režima. Uhapšen je u Banjaluci 27. oktobra 1941. godine, a umro iste godine krajem novembra, nakon mučenja u zatvoru.

Od mještana topolskih ulica sa imenima pjesnika saznajemo da zasluge za nazive ima Gojko Vujanović, nedavno preminuli pjesnik iz Ulice Ive Andrića u Novoj Topoli.

“Zahtijevaćemo, od gradskih vlasti u Gradišci, da jedna od ulica ponese ime Gojka Vujanovića. Zaslužan je u svakom smislu”, smatra Božo Miljković iz Potkozarske ulice, jedne od malobrojnih u Novoj Topoli koja ne nosi ime pjesnika.

“Zato predlažem, ako moj glas čuje neko od uticajnih, da Potkozarsku preimenujemo u Ulicu Gojka Vujanovića”, predlaže Miljković.

Izvor: Nezavisne