“Tihi udah” na “Zapletu 14”: Priča o izgubljenoj generaciji na primjeru jedne porodice

Izgubljena generacija, sintagma je koja je u literaturi i u najširoj svjetskoj javnosti postala poznata po generaciji muškaraca rođenih između sredine osamdesetih godina devetnaestog vijeka i samih početaka dvadesetog vijeka.

Riječ je o generaciji mladića koja je na frontu preživjela pakao Prvog svjetskog rata, poslije kojeg je dugo vremena tražila novi početak za sebe. Njen naizrazitiji predstavnik u svijetu je Ernest Hemingvej, a kod nas Miloš Crnjanski.

Ono što je zanimljivo za obojicu pisaca jeste da su u svojoj starosti bili paranoidni i imali određenu vrstu manije gonjenja. Hemingvej je strahovao od Federalnog biroa za istrage, poznatog po skraćenici FBI, a Crnjanski od Uprave državne bezbjednosti poznate po skraćenici UDBA, koja ništa manje od ove prve nije ledila krv u žilama.

“Starost mi sve pokvari”, ipak, duhovito će jednom prilikom reći Crnjanski i priznati da njegova generacija jeste bila izgubljena, ali da je u svjetskim okvirima učinila mnogo. Prije nego što se raznio dvocijevkom, Hemingvej će pak tvrditi da su sve generacije iz ovog ili onog razloga izgubljene.

I zaista, danas u Bosni i Hercegovini živi nekolicina pisaca rođena čitavih sedam ili osam decenija poslije Crnjanskog i Hemingveja, o čijim knjigama recenzenti pišu da su to knjige pisaca izgubljene generacije.

Da izgubljena generacija danas egzistira i u Sloveniji uvjerila nas je predstava “Tihi udah” (originalni naziv “Tih vdih”), koja je izvedena u Gradskom pozorištu Jazavac u utorak uveče, treće takmičarske i ukupno četvrte noći četrnaestog izdanja Festivala glumca “Zaplet”.

Doduše, ova predstava Mestnog gledališča Ljubljana, čiji je autor i reditelj Nejc Gazvoda, prije svega, jeste porodična drama. To je još jedna predstava u nizu koja se savršeno uklapa u ovogodišnji moto festivala “U krugu porodice”, ali je to i komad o izgubljenoj generaciji današnjice.

Današnju generaciju Slovenaca, za razliku od generacije vojnika Velikog rata ili njihovih vršnjaka iz BiH, međutim, ne muči rat niti njegove posljedice (za ovo drugo nismo sigurni), nego vječno pitanje svih generacija, a to je pitanje iznevjerenih ideala.

Mjesto radnje predstave smješteno je slovenačku provinciju, u jedan stan čiji je vlasnik udovica Katarina (Mirjam Korbar), koja živi sa sinom Marjanom (Jure Henigman) i ćerkom Tamalom (Larom Volf). Tamala, koju svi zovu Mala, mlađa je od Marjana desetak godina, a oni imaju još i sestru Petru (Ajda Smrekar) koja je Marjanovih godina, a koja živi sa momkom Janezom (Matej Puc).

Vrijeme radnje je ograničeno na jedno posljepone, s tim što Mala povremeno postaje narator iz budućnosti, pričajući kakva je sudbina kasnije zadesila članove njene porodice. Mala u pomenuto poslijepodne odlazi na studije medicine u Ljubljanu, a da je ohrabre pred put, u posjetu dolazi i njena sestra Petra i zet Janez.

U međuvremenu u stan će banuti i Maja (Tjaša Železnik), bivša Marjanova supruga, majka njegovog djeteta i Katarininog unuka.

Izgubljenoj generaciji ovdje pripadaju Marjan, Petra, Janez i na neki način Maja, s tim što ova posljednja ne djeluje ni malo izgubljena – ona ima bogatog muža i njeno preseljenje na sjever Njemačke sa novom porodicom u koju, dakako, ubraja i njenog i Marjanovog sina Tijana, već je do detalja isplanirano.

“Izgubljeni” su otprilike na sredini svojih tridesetih godina. Oni nisu nikada išli preko svojih principa, pa zbog toga (ne nužno zbog toga), nisu ni postali ono što su željeli. Svi likovi iz ove drame su zreli za nove početke, ali za razliku od Maje i Male, ostali ne znaju da li imaju snage za tako nešto. Neko od njih žali za nestvarenim snovima, neko ne.

Neostvareni snovi u predstavi povezani su, kako rekosmo, sa držanjem do svojih principa na primjeru Janez.

Janez je novinar koji je branio slabije od sebe i zbog toga danas piše horoskop u čemu najviše prepoznajemo širi društveni kontekst ove predstave.

Neostvareni snovi, dalje, povezani su i sa nekada velikim, a danas izgubljenim ambicijama, sa nedostatkom snage u svijetu kakav jeste.

Takav je slučaj sa Petrom koja je nekada obećavala kao spisateljica svojim romanom “Tihi udah”, a koja danas radi u knjižari i svoj posao istinski mrzi.

Priču o izgubljenoj geraciji uvijek prati i jaz između te i generacije prije.

Katarina je nedavno ostala bez muža, a odrasla djeca bez oca. O nekadašnjoj glavi porodice publika saznaje tek toliko da je u svoje vrijeme bio srećan sa Katarinom.

Oni su veoma mladi, već sa devetnaest, dobili prvo djete, a njihova ćerka nije spremna na tako nešto ni poslije tridesete. Majka će joj rado spočitati ovako nešto.

Druga su vremena, pa se i borba vodi drugim sredstvima. Odrastao u ljubavi porodičnog doma, Marijan svoju ljubav nije pronašao u nekadašnjoj supruzi, sklonoj materijalnom, nego u konzervama piva. I te konzerve po cijele dane ispija sam, sjećajući se se svog starog društva i rugajući se i sebi i svijetu oko sebe.

Uloga polupijanog, samoironičnog i komičnog Marjana, glumcu Juri Henigmanu donijeće i nagradu publike za glumca večeri. Sa druge strane, on i ostali glumci publici će podariti priču o vječnoj tranziciji.

Danas se svijet mijenja brže nego ikada, zato je i neprilagođenih više no ikada.

Na primjeru jedne porodice, “Tihi udah” je predstava o svijetu koji se konstatno mijenja, bili mi na te promjene spremni ili ne. U toj predstavi neće se ništa spektakularno dogoditi. Publika će uživati tek u datim situacijama, pronalazeći u likovima sebe ili ljude oko sebe, da bi pored svega navedenog, pronašla čovječnost kao najdragocjeniji resurs u svim vremenima. Tu čovječnost u ostalim likovima vidjeće i Mala, što je simolički prikazano na njenim portretima na kraju predstave. Usput, Mala nije postala doktor medicine, nego slikarka. Ostatak ekipe, za razliku od generacije Ernesta Hemingveja i Miloša Crnjasnkog, najblaže rečeno, neće učiniti mnogo. Oni neće biti na prvim linijama fronta jer je njihov neprijatelj nevidljiv. Današnjoj izgubljenoj generaciji prijeti apatija i stah, ne zbog toga što je preživjela kišu metaka, nego zbog toga što nije proživjela ništa.

Odlazak na prve borbene linije u njhovim primarnim zanimanjima o kojima su sanjali, zahtjevao bi da izgube sebe, a to je jedino što imaju. Likovi “Tihog udaha” ne boje su službi, oni se boje gubitka sebe. Zbog toga je ovo važna priča o našem vremenu ili bar o onima koji su izgubljeni u istom.

Izvor: Nezavisne / Milan Rakulj