Banjalučki talenti III dio: Dejan Đurić

Svi ste upoznati za uzrečicom “Slika govori više od hiljadu riječi”, a sada upoznajte fotografa koji ima oštro oko za detalje. On je mladi, talentovani Banjalučanin čiji su radovi zapaženi u našem gradu, ali i u gradovima širom Evrope. Takođe se bavi i web dizajnom, ali fotografisanje smatra svojom prvom i jedinom ljubavlju.

On je Dejan Đurić!

Kada si dobio svoj prvi fotoaparat i da li se sjećaš svoje prve fotografije?

– Svoj prvi analogni fotoaparat sam dobio još davne 2000. godine. Bio je to Zenit 11, u to vrijeme prava “mašina” jer je imao ugrađen svjetlomjer, što je uveliko olakšavalo određivanje ekspozicije i blende. A prva fotografija koju sam napravio sa njim je bila prazna šoljica za kafu na tacni. Sjećam se tog dana vrlo dobro jer sam dan ranije išao u grad da si kupim svoju prvu rolnu filma. I dan-danas čuvam taj svoj prvi album u kome se pored šoljice na tacni nalazi i nekoliko baš zanimljivih fotografija.

Fotografijom sam se počeo baviti pred početak svoje srednje škole i u toku prve godine kada sam upisao smjer fotografa u hemijskoj školi. U hemijskoj školi sam proveo svega godinu dana jer sam se zbog privatnih problema morao prebaciti u drugu školu i poslije čega fotografiju stavljam u drugi plan. Nakon nekoliko godina pauze, u periodu od 2006. do 2009. godine, počeo sam s vremena na vrijeme da fotografišem auto trke kod nas i u gradovima širom BiH i povremeno određene stvari vezane za posao. Kasnije sam shvatio da je moja jedina i prava ljubav upravo fotografija i tada sam odlučio da si kupim DSLR fotoaparat i da se malo ozbiljnije posvetim fotografiji.

Kako Banjalučani reaguju na tvoje fotografije, da li se može reći da te tvoj grad podržava?

– S obzirom na to da već više od godinu dana fotografišem za jedan banjalučki portal, imao sam priliku u više navrata da čujem, to jeste da pročitam šta Banjalučani misle o mojim fotografijama. Reakcije i komentari su svakako pozitivni i slobodno mogu reći da me moj grad podržava i ovom prilikom se zahvaljujem svom gradu i svojim Banjalučanima na podršci.

Gdje pronalaziš inspiraciju i šta najviše voliš fotografisati?

– Inspiraciju nikad ne pronalazim, ona mi nekako sama dođe, opet zavisi od toga šta fotografišem. Ako je riječ o nekom događaju, inspiracija mi najviše dolazi od ljudi, njihovih pokreta, izraza lica i na kraju krajeva od samog događaja. Ne postoji određena stvar koju volim fotografisati jer volim da zabilježim svaki događaj, prizor, scenu, ali sigurno da se najviše pronalazim u novinskoj fotografiji, tačnije fotografisanju koncerata. To je nešto što bih volio i u budućnosti da radim i čime se trenutno bavim kao freelance fotograf. Pored koncertne fotografije, volim da fotografišem prirodu, portrete i gradsku svakodnevicu.

Šta po tvom mišljenju čini dobrog fotografa?

– Dobrog fotografa prije svega čini njegov talenat, a onda sposobnost da iz neke sasvim obične, svakodnevne scene ili prizora napravi dobru fotografiju. Dobar fotograf se ne postaje preko noći i za to treba jako puno vremena, odricanja, ljubavi i volje. Naravno tu uvijek imamo izuzetke, a to su ljudi koji fotografišu sa osjećajem i kojima nije potrebna praksa i slično jer su jednostavno rođeni sa osjećajem za dobru fotografiju.

A šta čini dobru fotografiju?

– Iako djeluje kao pitanje sa kompleksnim i filozofskim odgovorom, to svakako nije, po nekom mom skromnom mišljenju, dobru fotografiju čini trenutak i poruka koju šalje ta fotografija. Nije toliko bitna ni kompozicija ni kadar ni svjetlo, koliko taj trenutak i osjećaj koji fotografija izaziva kod posmatrača. Jer kompozicija i kadriranje se mogu naučiti u školi, a trenutak se desi tad i možda nikad više, samo je pitanje ko stoji iza fotoaparata i da li zna da prepozna i iskoristi taj trenutak.

Izlagao si i izvan regiona, kakve su reakcije na tvoj rad u inostranstvu?

– Jako sam zadovoljan sa postignutim rezultatima u inostranstvu. Do sada sam imao 4 grupne izložbe pod patronatom FIAP-a u Belgiji, Francuskoj, Sloveniji i Španiji, gdje sam izlagao po jednu fotografiju u svakoj od pomenutih država. Nažalost, ni na jednoj izložbi nisam mogao da prisustvujem zbog obaveza koje imam na poslu, tako da i ne mogu ništa konkretno da vam kažem vezano za reakcije. Što se priznanja tiče, osvojio sam specijalnu FIAP-ovu medalju za fotografiju “I got flower” na prošlogodišnjem takmičenju “Cyber Ex – Tempore Kranj 2011”, koje je organizovalo fotografsko društvo Janez Puhar iz Kranja, Slovenija. Jako sam ponosan na tu medalju iz razloga što je na tom takmičenju učestvovao veliki broj fotografa iz 8 odabranih zemalja iz cijelog svijeta, a takmičenje je trajalo svega 3 sata, a u ta 3 sata smo morali napraviti fotografije na određenu temu koju smo dobili na dan fotografisanja i koje smo odmah slali u Sloveniju na žiriranje. Tako da je za sad ta medalja moj najveći uspjeh i priznanje iz inostranstva.

Ta fotografija mi je posebno simpatična, koja je tema bila i gdje si je uslikao? (slika ispod teksta)

– Tema je bila “Prijepodne u mom gradu”. Nakon toga svi smo se razišli po gradu da fotografišemo na zadatu temu. U ta 3 sata obišao sam uži centar grada, tržnicu i park Mladen Stojanović. Kada sam završio sa fotografisanjem na tržnici, gdje je nastala fotografija “Market man”, uputio sam se prema robnoj kući Boska i u tom trenutku shvatio da su na krovu Boske (sadašnja poslastičarnica Pingvin) u toku radovi, te da sigurno mogu dobiti odobrenje od radnika da sa krova Boske napravim koju fotografiju. Pošto je u Boski zabranjeno fotografisanje vratio sam aparat u torbu i popeo se na prvi sprat. Došao sam do balkona i pitao radnike da li smijem da napravim par fotografija na šta su oni rekli “Slikaj momak slobodno, možeš i nas ako hoćeš (smijeh)”. Tu sam proveo nekih desetak minuta, nakon čega sam ugledao simpatičnu baku sa bijelim šeširom kako iz pravca tržnice ide prema Palasu i nosi cvijet. Pričekao sam je da se približi dovoljno i napravio sam 5 snimaka. Odmah sam ugledao tu fotografiju i znao sam da će sigurno da postigne dobre rezultate.

Postoji li neka fotografija na koju si posebno ponosan?

– Pored velikog broja dobrih fotografija, postoji jedna fotografija koja mi je jako, jako draga i na koju sam stvarno ponosan, a to je fotografija pod nazivom “Kontakt”. Fotografija je nastala 29. maja 2011. godine na koncertu Sergeja Ćetkovića u Aquani. Djevojka na slici je bila tik do bine i stvarno je činila sve moguće da što više priđe do Sergeja i u jednom trenutku on je pružio mikrofon prema njoj, a ona se popela na ogradu i pružila se skroz koliko je mogla do mikrofona i na taj način ostvarila kontakt sa svojim idolom. Ono što je mene fasciniralo na ovoj fotografiji jeste izraz njenog lica, obasjan kontra svjetlom, koje je jasno govorilo koliko je bila jaka njena želja da priđe Sergeju što bliže i da na bilo koji način ostvari kontakt sa njim. Pred sami kraj koncerta Sergej joj je pružio ruku.

Da li ti se ikada dogodilo da misliš kako je neka tvoja fotografija izvrsna, ali da ti se sa vremenom prestane sviđati?

– Lično ni za jednu svoju fotografiju nemam takvo mišljenje, jer dosta sam samokritičan i za svaku svoju fotografiju, za koju drugi govore da je “izvrsna”, ja ću uvijek naći manu, jer znam da uvijek može bolje. Da mislim da imam dobrih fotografija – to da, ali izvrsnih, svakako ne.

Da li misliš da je nakon digitalizacije, interneta i fotošopa, fotografija izgubila na pravom značaju?

– Pa na onom pravom izvornom značaju sigurno da je izgubila, ali svakako je i dobila. Sa jedne strane izgubila je na kvalitetu, a dobila na kvantitetu. U doba analogne fotografije fotografi su pazili kada slikaju i šta slikaju, jer nisu imali kartice na koje može stati 1000, 2000 fotografija, niti su imali LCD displeje na kojima su mogli vidjeti uslikanu fotografiju, a danas u doba digitalne fotografije pojedinci ne skidaju prst sa okidača, slikaju sve živo, na sve moguće načine, a nakon toga provode sate i sate vremena birajući onu “pravu” fotografiju. Fotošop je već priča za sebe, žalosno je samo što pojedini ljudi brkaju babe i žabe i montirane fotografije u fotošopu poturaju pod umjetnička djela i izlagačku fotografiju. Da, to možda i jesu umjetnička djela, ali ne u domenu fotografije već digitalne umjetnosti.

Šta je zahtjevnije fotografisati, ljude ili nežive predmete?

– Sve zavisi od situacije, ako fotografišete modela koji zna da se postavi onda to nije problem, ali ako fotografišete osobu koja se prije svega boji kako će ispasti na fotografiji i koja ima jako malo samopouzdanja, onda je to već problem. Tako i kod neživih predmeta, zavisno od situacije i neživi predmeti ponekad znaju biti zahtjevni. Ali ako tražite konkretan odgovor, onda je definitivno teže fotografisati ljude.

Ko su ti uzori?

– Što se tiče fotografa, nemam uzora, ali svakako da imam uzore u fotografijama. Postoje fotografije koje bi svi mi voljeli da imamo u svom portfoliu, od onih istorijskih do onih koje su manje poznate. Ne bih sad da ih nabrajam zbog količine istih (smijeh).