Boris Domazet: Borac za bolje sutra naoružan talentom

Dvadesetjednogodišnji Banjalučanin Boris Domazet, student druge godine grafičkog inženjerstva na Tehnološkom fakultetu, od djetinjstva je pokazivao talenat za crtanje, ali se olovke i papira ozbiljno latio tek prije tri godine.

Tada je, kaže, ono postalo više od običnog hobija i povremenog ubijanja vremena, a pozitivne reakcije okoline dale su mu veliki vjetar u leđa.

“Cijeli život se bavim ovim, kroz djetinstvo, a i kasnije. Ali, aktivno sam počeo da crtam kada sam upisao fakultet i kada je to poprimilo, recimo, ozbiljnije razmjere. Relativno kratko sam u svemu ovome i još mnogo toga treba da naučim, ali uz rad i trud te neku vrstu kreativnog razmišljanja, sve se može postići, ne samo u ovome, već inače u životu, bilo čim da se čovjek bavi”, navodi Domazet.

Do sada je, govori, najviše radio portrete, jer ga zanima realizam, a i to je polje u kojem može ponešto da zaradi.

Ipak, priznaje da sve zavisi od trenutka i inspiracije, tako da mu se često desi da radi nešto “sasvim lijevo”.

“Trenutno sam počeo pomalo da slikam, tako da se sad najviše baziram na akrilik i na slikanje ikona pa vjerujem da ću sad u neko dogledno vrijeme najviše da se posvetim tome. Najbitnija je ozbiljnost i predanost tome čim se čovjek bavi”, ističe on.

Za razliku od mnogih kolega, Domazet ne smatra da bi za loš status umjetnika i inače ljudi u našoj zemlji trebalo da se pobrinu samo predstavnici vlasti.

“Nije ovdje sve sjajno, daleko od toga, ali čovjek ne može da se preda, jer to je, po mom mišljenju, najgore. Ovdje jedan dug period nije ništa krenulo nabolje, ali koliko je do samog sistema, toliko je i do pojedinca. Ljudi treba da se zalažu da nam bude bolje, pogotovo mladi i kreativni. Jeste da nas demorališe ovakva okolina, ali ako čovjek stvarno želi i zna šta radi i kako to radi, vjerujem da sebi može da izradi sjajniju budućnost. Ako ništa, uvijek nam ostaje ona opcija da pobjegnemo negdje gdje će više da nas cijene i poštuju. Svako sebi bira put”, smatra mladi umjetnik.

Žali što naši ljudi još nemaju sluha za prave stvari.

“Ovdje je sistem vrijednosti dosta poremećen i čudno je što, pogotovo u umjetnosti, prolaze i isplivavaju plastične stvari koje ne bi trebale, a u drugu ruku se zanemaruju neke prave vrijednosti. Ali, u suštini, na nama je da to promijenimo”, navodi on.

Priča kako je u početku radio stvari samo za sebe, članove porodice i bliske prijatelje, koji su pratili njegov napredak i preporučivali ga drugim ljudima.

“Najveća podrška u tome što radim, uz porodicu, jesu ljudi s kojima svakodnevno kontaktiram, među kojim se krećem i sa kojima živim. Reakcije su podijeljene, većinom me podržavaju. Mnogo znači, potogovo mladim ljudima poput mene koji se bave nekom ovakvom vrstom posla, kad ljudi i okolina prepoznaju to što radiš. To je jedan veliki korak za rad i napredak”, ističe Domazet.

Pošto je još na početku, na crtežima ne može baš mnogo da zaradi, ali ne žali se.

Kaže da, pored toga što neki ljudi ne cijene to što radi, mnogi nemaju novac za takve stvari.

“Cijena radova zavisi od toga šta ljudi traže, koji format rada, koja tehnika, koliko motiva. Što se tiče crteža i portreta, jer to najviše radim, koštaju od 50 do 100 maraka. Možda bih, da sam negdje drugdje, mogao da uzmem više, kod nas je tako. Svi znamo kakvo je vrijeme, tako da sam srećan što uopšte posla ima i što mogu da zaradim bilo kakav dinar”, govori talentovani Banjalučanin.

Priznaje da ovom poslu pristupa vrlo ozbiljno i odgovorno, jer ponekad sebi ne smije da priušti greške. Sve to zavisi, kaže, od toga šta radi i kako želi da to ispadne.

“Ako radim neki rad po narudžbi, i uz to imam određeni rok da ga završim, tu i nemam nekog mjesta za greške. Naravno da je svaki početak težak i niko nije rođen naučen, tako da je mnogo toga završilo u smeću, ali vremenom sve manje i manje. Kada čovjek uđe u štos, ostalo su sve sitnice koje se nadograđuju kroz rad. Na početku sam se mnogo vodio nekim ljudima čiji sam rad pratio i cijenio i gledao da približim svoj što više njihovom. Sada, u neku ruku, gradim neki svoj stil i kada to postigne, čovjek jednostavno ne može da pogriješi u tome što radi”, navodi on i dodaje u šali da nije isključeno da će nekad, pod stare dane, kao neshvaćeni umjetnik u nekom turističkom mjestu na ulici zarađivati za život.

Ne ide grlom u jagode

Domazet navodi da ga tattoo umjetnost jako zanima i vjeruje da će se oprobati i u tome. Nažalost, pošto su želje jedno, a mogućnosti drugo, sada baš i nema uslova za tako nešto. Ipak, nada se da će se u nekoj bližoj budućnosti okušati u tome.

“U kontaku sam sa nekim ljudima koji su već duže u tom poslu i trudim se da naučim za početak što više o tome i ne idem, što se kaže, grlom u jagode. Vrijeme će pokazati”, dodaje on.

Izvor: Nezavisne