Jadranka Stojaković: Već od djetinjstva mi je život bio interesantan

Poznata bosanskohercegovačka i jugoslovenska kantautorica, nakon dugi niz godina provedenih u Japanu, vratila se u svoj rodni kraj i sa svojim novim albumom nas je podsjetila zašto njene pjesme nikada neće pasti u zaborav. Nažalost, Jadranka Stojaković se iz Japana vratila u invalidskim kolicima, ali ona ne gubi nadu da će uz terapije i jaku volju ponovo prohodati.

Mnogima, Jadranka je poznata kao autorica brojnih urbanih šansona i šlagera iz kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina, a danas, Jadranka je i urednik u muzičkoj produkciji RTRS-a. Pored toga ona se posvetila i likovnim radovima koji za nju predstavljaju drugu životnu ljubav.

Imali smo čast da popričamo sa Jadrankom i kako saznajemo njena zanimljiva, ali nimalo jednostavna životna priča bi se uskoro mogla naći na papiru.

Koncert solidarnosti se bliži. Koliko Vam znači podrška kolega i da li ste očekivali ovaj broj novih imena?

– Nisam mislila da će doći do ovoga. Bila sam optimistična još prije dvije godine u Japanu da ću prohodati, međutim zakomplikovalo se i bio je zemljotres tamo i svašta sam nešto doživjela. To nije takva bolest za koju su mnogi mislili da jeste. Čim se o nervima radi treba da se trudite za milimetarski pomak. Vidjećemo koja je sljedeća stepenica, vjerovatno dodatni pregledi. Nisam očekivala da ću doći u ovo stanje, niti da ću se ovdje toliko dobro snaći i da će mi svi izaći u susret. Ovim putem se svima zahvaljujem.

Godinu dana ste zaposleni u Radio Televiziji RS u muzičkoj produkciji. Recite nam kako bi ste ocijenili našu muzičku scenu?

– Ima mnogo talentovanih i mnogo onih koji ne grade svoj imidž niti svoju originalnost. Većinom oni nemaju drugu mogućnost pa ih 90% tezgari, u stvari mnogi pjevaju po kafanama. Ali i u kafanama se stiče iskustvo. Ja sam po džez klubovima pjevala sa svojih 18 godina i to mi je poslije mnogo pomoglo. Međutim, mislim da zbog nedostatka vremena i koncentracije mladi muzičari ne mogu naći svoj put, niti se mogu posvetiti autorskim tekstovima kako bi oni bili ono što nismo čuli. Žao mi je što nemaju svoj pečat. Jedna od grupa koja je trenutno zaokupila naše interesovanje je grupa Aleksandrija. Oni imaju iskustva i bili su van naše države. Ja inače uvijek kažem da mladi ljudi, bez obzira na posao kojim se bave, treba da što više hodaju po svijetu ako su u mogućnosti. Znanje je imanje.

Kako se naš pristup umjetnosti razlikuje od onog u Japanu?

– Oni imaju dužu tradiciju od nas. Jedan dio njihove kulture je preuzet iz Kine, a jedan dio su sami dogradili. Japan je jedna veoma interesantna zemlja sa kompleksnom kulturom na koju se veoma teško navići. Ako želiš poći u svemir, prvo otiđi u Tokio. To je jedna veoma čudna zemlja.

Kako ste se snašli tamo, s tim da se način života mnogo razlikuje od našeg?

– Ne znam šta ih je kod mene toliko privuklo, počevši od tog novinara koji je uzeo moj LP i odnio ga u Japan. On je predložio svojim prijateljima da me saslušaju i da pronađu način na koji bi me doveli u Japan. To me je zaintrigiralo; pomislila sam da bi mi lakše bilo da me je neko izabrao, recimo, iz Norveške. Te sjeverne zemlje dobro poznajem, znam njihov senzibilitet. Što se tiče programa pjevam na mnogim jezicima. Jedino sam kod nas ostala jedna fina šansonjerka koja je tihim glasićem pjevala “Sve smo mogli mi”. Međutim, moj repertoar je žanrovski širok tako da bih tad shvatila da me neko iz Evrope zvao, neko iz naših susjednih zemalja. Međutim, kad su rekli da me pozivaju na festival u Japanu, pomislila sam ‘idem i to probati’. Interesovala me japanska umjetnost pa sam htjela da svojim očima vidim ono što sam u knjigama gledala. Nakon prvog mog nastupa oni su se zaljubili u mene, a i ja u njih. Ne znam kako se to desilo. Možda im se senzibilitet u mojim pjesmama dopao. Tad sam obrađivala naše stare pjesme, repertoar je uglavnom bio makedonski. Vjerovatno sam im bila egzotična zbog emocionalnog naboja u mojim pjesmama, sa kojim oni do tad nisu bili upoznati.

Koliko ste zadovoljni sa svojim novim albumom?

– Iskreno rečeno, to je bio moj zadatak sa povratkom ovdje u našu državu. Osjećala sam da bih trebala sve stare pjesme koje nisu zaboravljene i koje su zaslužile da ponovo budu obrađene, odjenuti u nove haljinice, to jeste dotjerati aranžmane kako bi bili iz ovog vremena. Odlučila sam da nekoliko takvih pjesama uvrstim u album uz nekoliko novih numera. Tu je i jedan duet sa istarskim pjevačem Frankom Krajcarom. Napravili smo jednu dobru kombinaciju. Moji muzičari iz Istre, koji su snimali taj album, kažu da je ovo najbolja uspavanka koju su ikada čuli (smijeh). Nisu sve uspavanke, ali balade jesu.

Što se tiče vaše likovne umjetnosti kakvi su Vam planovi?

– Voljela bih sa ovom novom izložbom malo prošetati, bar po ovoj okolini gdje ne moram puno sjediti u autu. Voljela bih učestvovati na otvaranju i otpjevati par pjesama, to je bila zamisao i za izložbu koju sam skoro održala u Laktašima. Likovna umjetnost je drugi dio moje životne ljubavi. Tu ima mnogo interesantnog materijala i osjeti se uticaj Japana. Moji crteži, koji su poznati još od osamdesetih godina, nalaze se u toj grupi radova. Ima i dosta interesantnih stvari koje su vezane za kompjutersku grafiku, što je dobra kombinacija jer ljudi mogu vidjeti kako crtam, ali i kako mislim u tom nekom muzičko-poetskom, likovnom izrazu.

Da li ste razmišljali da svoju životnu priču stavite na papir, u vidu autobiografije?

– Iz matične kuće sam dobila podršku za tako nešto. Trenutno radim na tome sa novinarkom Milkom Čeremidžić. Prepričavam joj anegdote iz svog života od djetinjstva. Moji su bili prosvjetni radnici, međutim ja sam odrasla sa bakom, jer su mi se roditelji razveli. Milka mi je jednom prilikom rekla: “Jao, što si se ti napatila, ženska glavo.” (smijeh) Nije to bila samo patnja, već od djetinjstva mi je život bio interesantan. Tako da svake srijede, kad imam malu pauzu između terapija, pričam u njen diktafon. Ja se nadam da će to biti interesantno.

Nešto za kraj?

– Niko me nije pitao kakvi su momci Japanci (smijeh), pa ću vam to reći. Kod njih je komunikacija između muškaraca i žene potpuno drugačija od naše. Ne možete otkriti šta on misli i da li mu se sviđate… Nema ono kao kod nas: “Mala, hoćeš li nešto popiti?” (smijeh) Moja generacija je zviždala na ulici; ako ti pisne znaš da mu se sviđaš. (smijeh) U svakom slučaju (u Japanu) prođe mnogo mjeseci dok dođe to tog nekog prvog doticaja ruke, zavisno od slučaja. Tako da morate biti baš strpljivi.