Marija Novaković: “Volja je ključ uspjeha”

Piše: Danijela Grbić

Sport je sastavni dio života mnogih od nas, a nekima su trener i drugari s kojima treniraju kao druga porodica. Pojedini treniraju radi novca, a naša sagovornica tvrdi da je ljubav prema sportu neminovna da bi se postigli dobri rezultati. Razgovarali smo sa mladom rukometašicom rukometnog kluba “Laktaši”.

Njeno ime je Marija Novaković i učenica je drugog razreda građevinske škole u Banjaluci, a rukomet trenira od svoje jedanaeste godine.

Šta je bilo presudno pri izboru sporta kojim si se željela baviti?

-Prvo sam se, po ugledu na stariju sestru, upisala na rukometnu sekciju u osnovnoj školi. Tu sam učila pravila ove igre i posmatrala kako stariji od mene igraju. Još od tada se javila ljubav prema rukometu. Nastavila sam da se trudim i polako napredovala.

Da li je teško uskladiti pohađanje škole i odlazak na treninge?

-Volja je ključ uspjeha. Prilagođavam se koliko mogu, ponekad je potrebno da izostanem nekoliko časova u školi, ali se trudim da ne dolazi često do toga i da to nadoknadim.

Otkad treniraš u RK Laktaši? Koliko često imaš treninge? Kakvi su uslovi za treniranje?

– Prvo sam trenirala u RK “Mladost”, a zatim sam godinu dana trenirala sa sadašnjim trenerom Stevom Majstorovićem i još 10-ak djevojaka dok smo se pripremali za regionalno takmičenje, a zatim sam počela trenirati u ovom rukometnom klubu. Treninge imamo 2-3 puta sedmično u sportskoj dvorani u Laktašima. Zasad, uslovi su odlični, a nadam se da će tako i ostati.

Koliko često imate utakmice? Idete li na turnire?

– Utakmice imamo često, zavisno od sezone. Trenutno smo u drugoj ligi Republike Srpske, ali se trudimo ući u prvu. Iz treninga u trening se sve više trudimo. Idemo redovno na turnire koji se održavaju u našoj zemlji, sve u zavisnosti od sredstava kojima raspolažemo. Ponekad je veoma teško pronaći dobre sponzore za odlazak u inostranstvo.

Da li planiraš i u budućnosti da se baviš rukometom?

– Ne mogu predvidjeti budućnost, nikad ne znamo šta nas sutra očekuje, ali samo mogu reći da je neopisiv osjećaj družiti se sa ostatkom ekipe, osjetiti značenje riječi sloga i jedinstvo. Izaći na teren i pobijediti kad je najteže je jedan od najljepših osjećaja, osjećaja snage i moći. To je jedan od trenutaka kad shvatiš da se ne trudiš uzalud, da uvijek ima nade.

Da li imaš nešto da dodaš za kraj?

– Poručila bih mlađim drugarima da što prije počnu trenirati nešto što ih privlači, u čemu misle da će biti uspješni i što im se sviđa. Ne samo što je to dobro za njihovo zdravlje, i razvoj, nego i za mentalno sazrijevanje. Nadam se da ću istrajati u ovome i da ćemo ponovo razgovarati, tada već o postignutim velikim rezultatima.

(Ovaj tekst je nastao kao rezultat rada učenika/ce koji je pohađao/la obuku iz online novinarstva u organizaciji portala Banjaluka.com u okviru projekta “Pišem kao što živim”.)